Lažni car na ruskom prijestolju: Presudna bitka za Moskvu 1612.

Bitka protiv poljskih intervenata ispred Vladimirskih vrata tvrđave Kitaj Gorod u Moskvi, 1612., akvarel E. Lissner /

Bitka protiv poljskih intervenata ispred Vladimirskih vrata tvrđave Kitaj Gorod u Moskvi, 1612., akvarel E. Lissner /

Getty Images
Početkom 17. stoljeća je Poljsko-Litavska Unija bila jedna od najjačih sila istočne Europe. Ona je iskoristila Smutno doba u Rusiji i pokušala postaviti svog čovjeka na moskovsko prijestolje. Poljaci su bili na pragu pobjede u višestoljetnom suparništvu sa svojim istočnim susjedom.

"Krajem 1611. godine moskovska vlast je bila skoro potpuno srušena. Poljaci su zauzeli Smolensk, poljske trupe su spalile Moskvu i zauzele Kremlj, i zavladale u njemu. Šveđani su zauzeli Novgorod i predložili svog kandidata za moskovsko prijestolje. U zemlji je nastupilo razdoblje bezvlađa.."

Ovaj upečatljivi opis povjesničara Vasilija Ključevskog je u velikom kontrastu s položajem u kojem je ruska carevina bila samo nekoliko desetljeća ranije, kada je zauzela ogromne teritorije na istoku i provela mnoge političke reforme. Početkom 17. stoljeća svi ti uspjesi, počevši od dolaska Ivana Groznog na vlast, već su bili prošlost. Smrću Ivanovog nasljednika završila je dinastija Rjurikoviča koji su sedam stoljeća vladali na ovim prostorima.

Biranje cara

Vladari Rusije poslije pada dinastije Rjurikoviča nisu bili popularni, što je doprinijelo uspjehu lažnog cara Dmitrija I., avanturista koji se predstavljao kao sin Ivana Groznog. Njega su podržali Poljaci, tadašnja moćna sila u ovom dijelu Europe, a prihvatilo ga je moskovsko plemstvo, tako da je on 1605. godine proglašen  ruskim carem.

Lažni Dmitrij I. zaklinje se Sigizmundu III- da će uvesti katolicizam u Rusiju. / Saratovski muzej umjetnosti "A. N. Radiščev"Lažni Dmitrij I. zaklinje se Sigizmundu III- da će uvesti katolicizam u Rusiju. / Saratovski muzej umjetnosti "A. N. Radiščev"

Međutim, moskovsko plemstvo je uskoro postalo nezadovoljno njegovom vladavinom. Nije prošlo ni godinu dana od krunidbe, a on je već ubijen. Plemići su poslije toga izabrali drugog cara iz svojih redova, kneza Vasilija Šujskog, ali je njegov autoritet uskoro doveo u pitanje novi lažni car, Dmitrij II. I on je uživao podršku Poljaka. Poslije prvobitnog otpora Šujski je bio prisiljen zarediti se, da bi na kraju bio predan u ruke poljskom kralju. Ruski plemići su se bojali lažnog Dmitrija II. više nego Poljaka, i zato su zamolili sina poljskog kralja da dođe na moskovsko prijestolje i dovede poljske trupe u rusku prijestolnicu. Ta unutrašnja borba je godinama podrivala rusku državu, da bi na kraju prerasla u borbu za opstanak naroda.

Kako ističe povjesničar Dmitrij Volodihin, u tim turbulencijama (poznatim u Rusiji kao Smutno doba) glavna pokretačka snaga je bilo plemstvo ruske provincije. U to doba je u ruskoj provinciji bilo "na desetke tisuća plemića kojima nije bilo omogućeno napredovanje u karijeri (jer su ih blokirali predstavnici visokog društva u Moskvi). Zbog toga je taj sloj postao idealno ’gorivo’ za raznorazne samozvance i avanturiste koji su mobilizirali svoje trupe i ’pukovnije’".

Narod ustaje u obranu zemlje

Izgledalo je da je zemlja potonula u unutrašnjim plemićkim konfliktima. Poljaci su bili u Kremlju, a Šveđani su odlomili veliki komad ruskog sjevera koji nikada neće biti vraćen Rusiji. Pa ipak, ruska država je opstala. Spasenje je stiglo s potpuno neočekivane strane.

Kako se izrazio ruski mislilac 19. stoljeća Konstantin Aksakov, ispostavilo se da su ispod ruševina moskovske vlasti ipak stajali čvrsti društveni temelji. Srednja i niža klasa su se ujedinile i preuzele sudbinu zemlje u svoje ruke. Trgovac mesom Kuzma Minjin, koji je izabran za lokalnog upravitelja u Nižnjem Novgorodu (400 km od Moskve), stao je na čelo borbe za oslobođenje. On je 1611. godine postao vođa dobrovoljačke vojske. To je bio drugi pokušaj formiranja vojske za oslobođenje Moskve od Poljaka. Prvi je bio neuspješan.

Kuzma Minjin i Dmitrij Požarski. / Državni umjetnički muzej Nižnjeg NovgorodaKuzma Minjin i Dmitrij Požarski. / Državni umjetnički muzej Nižnjeg Novgoroda

Formiranje vojske je počelo u rujnu, kada se Minjin obratio narodu. On je pozvao svoje sunarodnike da "ne žale svoj život" i žrtvuju svoju imovinu radi oslobođenja zemlje. Minjin je preuzeo administrativnu ulogu u organiziranju vojske, a knez Dmitrij Požarski je stao na čelo naoružanih odreda. Požarski je prije toga već odnio nekoliko pobjeda u bitkama za obranu ranijih careva, i narod ga je jako volio.

Dvije vojske se sastaju u Moskvi

Organizatori Dobrovoljačke narodne vojske su prikupili dosta novca i s nekoliko tisuća vojnika polako krenuli prema Moskvi, obučavajući usput regrute. Kada je u kolovozu 1612. godine dobrovoljačka vojska stigla do Moskve, brojala je oko 10 000 vojnika. S druge strane, velika poljska vojska s 12 000 vojnika približavala se Moskvi sa zapada. Poljaci su namjeravali osloboditi poljski garnizon koji su ostaci Prve dobrovoljačke vojske držali pod opsadom u Kremlju. Garnizon je bio u užasnom stanju. U gradu je nestalo hrane i pojavili su se slučajevi kanibalizma.

Dobrovoljačka vojska je stigla do Moskve i zauzela položaje. Poljska vojska pod zapovjedništvom hetmana Jana Karola Chodkiewicza napala je Ruse 22. kolovoza. Bitka je trajala šest sati. Chodkiewicz s Poljacima nije uspio doći do Kremlja.

Potučeni do nogu

Poljaci izlaze iz Kremlja i predaju se knezu Požarskom 1612. / Ernst LissnerPoljaci izlaze iz Kremlja i predaju se knezu Požarskom 1612. / Ernst Lissner

Konačna bitka je vođena u naredna dva dana. Poslije pet sati teških borbi u centru grada poljske trupe su slomile ruske redove i primorale odrede dobrovoljačke vojske na povlačenje. Međutim, nisu postigle neki veći uspjeh, samo su izgubile mnogo snage. Dok su se Poljaci oporavljali, Rusi su su uspjeli pregrupirati i krenuti u kontranapad. Posebno je bio efektan neočekivani prodor Kuzme Minjina i nekoliko stotina njegovih konjanika. Kozaci su takođe nanijeli Poljacima težak udarac. Kronike bilježe kako su se kozaci najprije počeli povlačiti, ali ih je ohrabrio monah Avramij Palicin svojim govorom. On je crkvenim zvonima okupio rasturenu vojsku i obratio im se dirljivim i nadahnutim riječima.

Izbor Mihaila Fjodoroviča za ruskog cara 14. ožujka 1613. godine. / Tretjakovska galerijaIzbor Mihaila Fjodoroviča za ruskog cara 14. ožujka 1613. godine. / Tretjakovska galerija

Na kraju Poljaci nisu mogli zadržati svoje položaje te su se povukli u utvrđeni dio grada. Dobrovoljačka vojska je odnijela pobjedu i tako je sudbina Poljaka opkoljenih u Kremlju bila riješena – predali su se nakon par mjeseci. Kako je istaknuo jedan poljski kroničar, tim porazom je zauvijek ugašena težnja Poljaka da uspostave kontrolu nad Moskvom. Ovo burno razdoblje završeno je naredne godine ustoličenjem cara Mihaila, osnivača nove dinastije Romanov.

Ovo je tekst iz serije članaka RBTH Hrvatske o velikim bitkama ruskog naroda i njihovom značaju za povijest Rusije.