Najkrvoločniji psihopati Ruskog Carstva i SSSR-a.. Prvi dio.

Andrej Čikatilo, ruski manijak. Izvor: Ria Novosti/Vladimir Vlatkin

Andrej Čikatilo, ruski manijak. Izvor: Ria Novosti/Vladimir Vlatkin

Kako su se borili sa serijskim ubojicama u carskoj Rusiji i Sovjetskom Savezu.

Presudom carice

Prvi ruski serijski ubojica bila je žena, iako statistički manijakalnih žena ima manje nego muškaraca. Darja Saltikova, koja je u povijesti ostala poznata pod nadimkom Saltičiha i koja je pripadala starom plemićkom rodu, do 25 godine bila je pobožna žena i nije pokazivala sklonost prema nasilju. No muževljeva smrt sve je promijenila. Za nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, Saltikova je počela tući sluge, zamjerajući im svaku sitnicu. Žrtve su bile uglavnom djevojke i žene, a s posebnom surovošću odnosila se prema onima koje su se uskoro trebale udati.

Saltikova nije pripadala posebno profinjenoj vrsti ubojica, ubijala je žrtve cjepanicom ili, uhvativši ih za kosu, tukla o zid. One koji su ostajali živi nakon višesatnih ismijavanja, mučila je glađu ili ih je ostavljala na cičoj zimi bez odjeće.

Carska Rusija – melting pot Europe
Tijekom tristo godina svoje vlasti Romanovi su od Rusije napravili punovrijednu europsku državu. Početkom XVII. st. Rusija je bila prije Azija, nego Europa.

Ubojstva su trajala gotovo sedam godina. Seljaci su za to vrijeme podnijeli 21 žalbu protiv nje, no ni jedna od njih nije rezultirala plodom. Veze u vlasti i podmićivanje činovnika (Saltikova je bila iznimno bogata) napravili su svoje, a sudbina onih koji su se žalili bila je tmurna, neke je Saltičiha ubila, druge je poslala na robiju. No 1762. dvoje seljaka ipak je uspjelo predati žalbu izravno carici Ekaterini II. Saltikova je jednom od tih seljaka ubila ženu, a drugom čak tri žene.

Presudu joj je donijela sama carica. Suci su došli do zaključka da je Saltikova kriva za smrt 38 ljudi te da se sumnjiči za ubojstvo još 26. Smrtna kazna za kaznene prekršaje bila je u to vrijeme ukinuta, zato su Saltikovu osudili na doživotni zatvor. Taj zatvor se nalazio u podrumu, u tim prostorijama nije bilo ni tračka svjetla. U takvim uvjetima proživjela je 11 godina u jednom od moskovskih manastira, nakon čega su joj smanjili režim kazne. Saltičiha dobila je ćeliju s prozorom na kojem su se nalazile rešetke. Znatiželjnici dolazili su do prozora, govorili s njom, no ona se uglavnom svađala i pljuvala ih. Saltikova je umrla nakon što je provela 33 godine u zatvoru.

Sadašnji psihologi pripisuju Saltikovoj epileptoidnu psihopatiju, koja može izazvati nekontrolirane napade gnjeva. U tome da su njezine žrtve uglavnom bile mlade ljepotice stručnjaci vide znak njezine latentne homoseksualnosti.


Smrt ljepoticama!

Osim Saltičihe, u carskoj Rusiji zabilježena su još samo dva slučaja serijskih ubojica, i to jedan od njih bio je točnije lopov a ne manijak. ''Carskoselski ubojica'' Konstantin Sazonov služio je u poznatom Carskoselskom liceju baš u ono vrijeme kad se tamo školovao i pjesnik Aleksandar Puškin.

A Nikolaj Radkevič bio je pravi manijak. U mladosti ga je zavela starija žena, koja ga je ostavila i nagradila ga još k tome sifilisom. Odlučio je očistiti svijet od razvratnica. 1909. u Peterburgu ubio je tri prostitutke i pokušao ubiti hotelsku sobaricu, uzvikujući pritom ''Smrt ljepoticama!''. Žrtvama je nanosio mnogobrojne rane nožem. Samog Radkeviča ubili su zatvorenici na putu na robiju.


Prvi sovjetski

Nakon revolucije 1917. krv je u Rusiji tekla rijekama. No pravi serijski ubojica izdvajao se čak i na toj pozadini. U Moskvi su 1921. počeli nalaziti vreće s leševima. Tijela su bila svezana na poseban način: glava je bila među koljenima, noge savijene uz grudi, ruke iza leđa, čvrsto stegnute uz leđa. Tako su tijela zauzimala manje mjesta. Nepoznati ubojica dobio je nadimak ''Paketar''.

U jednoj od vreća otkrili su zobena zrna, pa su zaključili da ubojica radi kao kočijaš. Još jedan leš bio je svezan dječjom pelenom, počeli su tražiti kočijaša kojem se nedavno rodilo dijete. Traženje je trajalo više od dvije godine. Na kraju je policija došla u stan Vasilija Komarova te otkrila u ormaru za odijela svježi leš. Komarov je pobjegao tako što je iskočio kroz prozor, no već je sljedeći dan bio uhvaćen.

Tri metka u Kennedyja-2: Mogao ga je ubiti bez tuđe pomoći
Pukovnik obavještajne službe Oleg Nečiporenko znao je ubojicu američkog predsjednika Johna Kennedyja. Neposredno prije tragedije sastavio je, dok je radio u veleposlanstvu SSSR-a u Meksiku, izvještaj o Leeju Harveyu Oswaldu koji je došao po vizu.

Komarov-''Paketar'' radio je kao kočijaš, varao i prodavao ukradeno na tržnici. Uvijek je radio sam: na tržnici bi se upoznao s novim čovjekom, pozivao bi ga sebi, napio votkom, zabavljao a potom bi ga udario teškim čekićem po glavi. Još bi ga za svaki slučaj ugušio užetom. Potom ga je vezao i pakirao. Sva procedura trajala je, prema njegovim riječima, manje od pola sata, nakon čega bi uzvikivao: ''U tren oka!''. Potom se čitavu noć molio ''za pokoj duše'' žrtve. Ujutro prije odlaska na posao oslobađao bi se leša, ostavljao je vreće u pustim domovima, bacao ih u rijeku, ponekad bi ih zakopao.

Jedno određeno vrijeme Komarovu je polazilo za rukom sakriti od žene ubojstva koja su se događala u stanu. No kad je saznala za to, reagirala je stoički: ''No što da se radi, treba se na to naviknuti''. Počela je s djecom odlaziti iz stana kad su se događala ubojstva, a noću se molila za žrtve zajedno s mužem, ujutro bi mu pomagala iznijeti leš.

Komarova su okrivili za ubojstvo 29 ljudi. Tijekom istrage gotovo da ga je masa raskomadala na ulici. Proces je bio poznat u javnosti, na njemu je prisustvovao i napisao jedan ogled o ''slučaju Komarov'' Mihail Bulgakov, autor Majstora i Margarite.

Komarov je tvrdio da je ubijao iz koristoljublja. Međutim, ubojstva su mu donijela, koliko se moglo ustanoviti, manje od trideset dolara prema tečaju tih godina.

Pjotr Mago, ''izvršitelj'' NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova op. red.), strijeljao je Komarova i njegovu ženu. Isti taj čovjek strijeljao je više od 1000 ljudi tijekom godina svoje službe. Ovdje se možda i krije odgovor na pitanje zašto u revolucionarnim godinama, u godinama građanskog rata te za čitavo Staljinovo razdoblje gotovo da nisu poznati danas slučajevi drugih serijskih ubojica. Ljudima, koji su osjećali veliku žeđ za ubojstvima, rat i političke represije dopuštali su da svoju žeđ ugase legalnim putem.