Kako je maršal Žukov pobio sve kriminalce u Odesi

Maršal Georgij Žukov pao je u nemilost samo godinu dana nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, u trenutku kada je bio na vrhuncu slave. Optuživali su ga da je preuveličavao vlastite zasluge u slomu nacističke Njemačke, a ulogu vrhovnog zapovjednika (Staljina) umanjivao, te da je pripisao sebi pripremu ratnih ratnih operacija s kojima nije imao nikakve veze.

Sovjetski lider bio je sumnjičav po prirodi, i smatrao je da je Žukov previše poštovan i popularan, pa ga je zato uklonio iz Moskve. Čuveni maršal je 9. lipnja 1946. godine poslan da zapovijeda Odeskim vojnim okrugom, a prije toga je bio zapovjednik svih kopnenih trupa SSSR-a.

U svome izgnanstvu u Odesi Georgij Konstantinovič nije sjedio prekriženih ruku. Tu ga je čekao novi neprijatelj, premda potpuno drugačiji od onih s kojima je Žukov imao posla na ratištima Europe.

Podzemlje u Odesi

Odesa je u poslijeratnom razdoblju bila jedan od sovjetskih gradova s krajnje visokim nivoom kriminala. Bilo je neusporedivo više bandita nego milicionara.

Već u sumrak više nitko nije smio izaći na ulicu, jer je to bilo vrijeme lopova i pljačkaša. Čak se ni u kući ljudi nisu osjećali sigurno. Mnogobrojne bande kao što su "Crna mačka" i "Dodž 3/4" drsko su pljačkale stanove, ponekad brutalno ubijajući sve ukućane.

Kriminalcima su od velike koristi bile katakombe ispod grada, tj. bivši kamenolomi u čijim labirintima su se krili nakon pljačke nekog skladišta ili prodavaonice.

"Svim službama unutarnjih poslova u oslobođenom gradu bilo je jako teško", napisao je kasnije milicionar David Kurljand o poslijeratnoj Odesi: "Aktivirali su se kriminalci, pogotovo dezerteri koji su najčešće bili naoružani."

Banditi su i na druge načine dolazili do oružja. Za Odesu se govorilo da je "biser pokraj mora", te su sovjetski časnici rado ljetovali u njoj. Banditi su mnoge ubijali i uzimali im oružje. Samim tim se problem kriminala u gradu ticao i oružanih snaga. Zbog toga su mu se, kada je Žukov stigao u grad u lipnju 1946. godine, lokalne vlasti obratile s molbom da pomogne u borbi protiv kriminala.

"Maskarada"

Maršal se odlučno latio posla. Postavio je zadatak da se u najkraćem roku grad očisti od kriminala. Priča se da je upravo Georgij Konstantinovič inicirao takozvanu operaciju "Maskarada".

Tijekom ove polumitske operacije vojni časnici i milicionari iz drugih oblasti (lokalne bi banditi mogli prepoznati) oblačili su civilnu odjeću i izlazili noću šetati Odesom.

Čim bi ih netko pokušao opljačkati, otvarali su vatru, i to s ciljem da ubiju bandita, a ne da ga uhvate živog. Leševe su ostavljali na ulicama neko vrijeme, kao jezivo upozorenje. "Njima nisu bila potrebna uhićenja, oni su jednostavno pucali u ljude, sve dok nisu za par mjeseci pobili nekoliko stotina ljudi", priča povjesničar iz Odese Viktor Savčenko.

S druge strane, mnogi dovode u pitanje takve priče, budući da u arhivima MUP-a nema nikakvih dokumentiranih dokaza, a ni maršal nikada nije spominjao ništa slično. "Ja mislim da je to izmišljeno", kaže Isaj Bondarev, koji je 1946. godine služio u vojnom zapovjedništvu Odese. "Ja nisam čuo ništa slično, nisam ni vidio niti sam znao. Nije bilo nikakvih priča na tu temu. Kako god da je bilo, nekakvi fragmenti priča na tu temu bi morali stići nas, koji smo radili u zapovjedništvu."

Stvarna pomoć

Ali i bez toga je Žukov odigrao važnu ulogu kada je reč o likvidaciji kriminala u ovom crnomorskom odmaralištu. Zahvaljujući njemu uspostavljena je bliska suradnja između milicije i vojske.

Vojno zapovjedništvo podijelilo je grad na sektore, i za svaki sektor je bio odgovoran zapovjednik jedne jedinice. Časnicima je povjerena briga i o parkovima, većim križanjima, stanicama, restoranima i periferiji. Vojnici su pripremali zasjede, vršili pretrese u sumnjivim stanovima, na tavanima i u podrumima, i provjeravali su dokumente svima koji ulaze u grad ili izlaze iz njega.

Sva sumnjiva lica privodila su se u zapovjedništvo, a ujutro ih je preuzimala milicija i zatim pravosudni organi. Pored toga, vojnici su patrolirali zajedno s milicionarima.

Tu praksu nije uveo Georgij Konstantinovič. Ona je u to vrijeme bila uobičajena za gradove s visokim stupnjem kriminala. Ali zahvaljujući odlučnosti, upornosti i autoritetu čuvenog vojskovođe znatno je ubrzan proces normalizacije stanja u gradu. Nivo kriminala u Odesi vraćen je 1947. godine na predratno stanje.

Iz Odese na Ural

Žukov je težio da se izvuče iz progonstva i nadao se da će mu intenzivna aktivnost u Odesi pomoći u tome. On je u veljači 1947. godine napisao Staljinu pismo u kojem je priznao svoje greške i rekao da je "izgubio osjećaj boljševičke skromnosti". "U okrugu radim mnogo i s velikim elanom. Molim Vas, druže Staljine, da mi ukažete puno povjerenje, i ja ću Vaše povjerenje opravdati", napisao je maršal.

"Otac naroda", međutim, nije imao namjeru izaći u susret maršalu. Protiv Žukova su iznesene nove optužbe da je on "zloupotrebljavajući svoj službeni položaj krenuo putem pljačkanja, baveći se prisvajanjem velike količine različitih dragocjenosti i njihovim izvozom iz Njemačke za osobne potrebe".

Maršal je 20. siječnja 1948. godine premješten iz Odese u još manji vojni okrug na Uralu. U visoku se politiku Žukov vratio tek nakon Staljinove smrti 1953. godine.