Kako je Staljin sklonio s puta najvećeg vojskovođu SSSR-a, maršala Georgija Žukova?

Kada je najistaknutiji sovjetski maršal u vrijeme Drugog Svjetskog rata umro 1974. nakon 15 godina mirovine, daleko od javnosti, pjesnik-imigrant Josif Brodski napisao je poemu naslovljenu „Povodom smrti Žukova“. U poemi ga Brodski naziva jednim od onih koji su „hrabro stupali u bojnoj formaciji u tuđe prijestolnice, ali se vraćali sa strahom u vlastitu“.

Možda je riječ „strah“ pomalo pjesnički obilježena u ovom slučaju, s obzirom na to da je nezamislivo da je Žukov, koji je pobijedio Japance u bitci kod Halkin Gola 1939. godine te bio jedan od najuspješnijih vojnih zapovjednika tijekom rata protiv Njemačke, zapravo bio u strahu od bilo čega.

Brodski je ipak bio u pravu, jer je nakon rata Staljin Žukovu zabio nož u leđa kao jednom od svojih najvećih neprijatelja.

Ukloniti rivala

Georgij Žukov (lijevi od troje u sredini) s feldmaršalom Sir Bernardom Montgomeryjem i sovjetskim vojnim zapovjednicima u Berlinu.

Javna domena

Godine 1946. Žukov je bio imenovan za zapovjednika sovjetske okupacijske zone u Njemačkoj te je služio kao vrhovni zapovjednik sovjetskih kopnenih snaga. Činilo se da ga čeka svijetla budućnost, no kasnije te godine se sve promijenilo kada je Staljin smijenio Žukova sa svih dužnosti i poslao ga u zabačeni južni grad – Odesu, kako bi upravljao lokalnim vojnim okrugom. Poprilično ponižavajući vojni egzil za vojnog heroja njegove veličine.

Maršal Žukov i Josif Staljin.

Getty Images

Staljin je imao slabašne izgovore; maršal Aleksandar Novikov, koji je bio na čelu Zrakoplovnih snaga, je tvrdio da Žukov kuje urotu protiv njega. Zapravo je Novikov pod prijetnjom bio prisiljen potpisati „iskaz“ protiv Žukova. „Slomili su mi moral, bio sam očajan… neprospavane noći… potpisao sam, samo da prestanu“, priznao je Novikov. Ovaj iznuđeni iskaz stvorio je temelj za Staljinove optužbe da je Žukov bonapartist te ga je poslao u egzil.

Ono što se stvarno dogodilo je da se Staljin htio riješiti svog potencijalnog suparnika, kojeg se bojao i u kojeg je sumnjao. Žukov je postao veoma popularan u vrijeme rata – u takvoj mjeri da je potencijalno mogao ugroziti Staljinov monopol moći u državi. Kao što je Žukov sam rekao, kada su ga upitali zašto Staljin koristi lažne izlike kako bi ga protjerao – „Bio je ljubomoran na moju slavu. I (ministar unutarnjih poslova Lavrentij) Berija je poticao taj osjećaj još više“.

Mirne godine u provinciji

Žukov u Odessi.

Sputnik

Žukov je živio u Odesi od 1946. do 1948. i provodio vrijeme boreći se protiv kriminala – velika degradacija u odnosu na čovjeka koji je smrvio nacizam. Unatoč svemu, Žukov nije pokazivao nikakve znakove neposluha. Godine 1947. lokalne su vlasti objavile da je organizirani kriminal, koji je cvjetao za vrijeme rata, poražen. Kružile su glasine da je Žukov provodio sankcioniranje kriminalaca strijeljanjem na licu mjesta, bez prava na suđenje. Iako to može biti samo urbana legenda, sama činjenica ocrtava se u ponašanju ljudi prema Žukovom u to vrijeme.

Godine 1948. Staljin je Žukova poslao još dublje u provinciju, imenujući ga za zapovjednika Uralske vojne oblasti u Sverdlovsku (1700 km istočno od Moskve). Te iste godine Žukov je optužen za pljačku u vrijeme okupacije Berlina i morao je pronaći izliku: „Nisam trebao uzeti to beskorisno smeće i staviti ga u neko skladište, pretpostavljajući da to više nikome ne treba“. Ostao je u Sverdlovsku do 1953. godine – godine Staljinove smrti.

Ponovno na vlasti

Staljin je umro 5. ožujka 1953.

Dmitrij Černov/Sputnik

Mjesec dana prije svoje smrti, Staljin je naredio da se Žukov vrati u Moskvu. Žukov je mislio da je Staljinu potrebno njegovo vojno iskustvo kako bi se pripremio za potencijalan rat sa Zapadom te da je njegovom egzilu došao kraj. U svakom slučaju, nakon Staljinove smrti Žukov je imenovan za zamjenika ministra obrane te je odigrao ključnu ulogu u sovjetskoj politici.

On je bio taj koji je uhitio Lavrentija Beriju, jednog od Staljinovih najmoćnijih i najzlokobnijih pristaša, duboko povezanog s NKVD-om - svemoćnom i represivnom tajnom službom Sovjetskoga Saveza. Ostali dužnosnici, uključujući i budućeg lidera Nikitu Hruščova i manje poznatog Georgija Malenkova, koji je formirao trijumvirat s Berijom, kovali su zavjere protiv njega. Žukovljev autoritet u vojsci uvelike mu je pomogao.

Beriju je uhitio osobno, uz pomoć vojnika. „Došao sam odzada, viknuo 'Ustaj! Uhićen si' i pritisnuo mu ruke na leđa kada je ustajao“, prisjetio se Žukov. Berija je kasnije pogubljen (Žukov u tome nije sudjelovao).

Žukov protiv staljinizma

Hruščov i Žukov.

Global Look Press

Kao i Hruščov, Žukov je bio odan Staljinu dok je vođa bio živ; no otišao je korak dalje i nakon njegove smrti ukazao na Staljinove pogreške te nepotrebnu i brutalnu represiju. Kao povjesničar, Leonid Maksimenkov zapisuje da je Žukov, služeći kao ministar obrane od 1955. do 1957., „imao svoj plan borbe protiv staljinizma i staljinista“.

Ponovo je otvorio slučajeve vojnih zapovjednika koji su 1930-ih bili osuđeni na smrt zbog lažnih optužbi. Nekoliko puta mu je uspjelo kazniti generale koji su bili odgovorni za te kazne smrću tako što ih je razriješio dužnosti.

Žukov u svojoj kući.

Sputnik

Maksimenkov vjeruje da je upravo to natjeralo Hruščova da Žukova otjera u mirovinu. Hruščov je dobro znao koliko je vojnih dužnosnika, uključujući one na najvišim pozicijama i njega samoga, bilo upetljano u prljave poslove 1930-ih. Čistka među članovima državnog aparata, koji su bili krivci za zločine počinjene tih godina, dovodila je u opasnost da se naruši čitav sovjetski sustav. Stoga je 1957. godine nova vlast natjerala Žukova da ode u mirovinu, optužujući ga da je zloupotrebljavao svoju moć.

Ovoga je puta njegova vojna karijera doista stigla kraju. Ostatak svog života proveo je pišući memoare i dajući pokoji intervju, najviše na temu rata, u kojima bi rijetko spominjao taj period beskrupuloznih intriga koje su uslijedile nakon rata.