Staljin je imao već tri dvojnika u trenutku kada je Feliks Dadajev, mladić iz dagestanskog sela, postao službeni dvojnik vođe. Na ideju da se pronađu "dubleri" došao je general Nikolaj Vlasik još tijekom 1920-ih, dok je bio na čelu specijalnog osiguranja Kremlja. U toj se službi smatralo da nije sigurno da se Staljin osobno pojavljuje na mitinzima pred radnicima, s obzirom na to da je imao mnogo neprijatelja.
Ispostavilo se da je to zaista tako. Prvi dvojnik, izvjesni Rašidov s Kavkaza, poginuo je kada je eksplodirala podmetnuta mina dok je "Staljinov" automobil sa svitom prolazio Crvenim trgom. Dadajev je imao mnogo više sreće. Prvo, on je šutio punih 55 godina, ne govoreći čak ni članovima svoje obitelji da je bio Staljinov dvojnik. Drugo, on je još živ, i napunio je sto godina!
Dadajev je rođen 1920. godine u selu Kazi-Kumuh, visoko u planinama Dagestana. Kao dječak je bio pastir i zanimao se za draguljarstvo. Pored toga, njegova velika strast je bio ples. Kada se preselio u grad Grozni, uzimao je satove plesa, a kada se zatim s obitelji preselio u Ukrajinu, angažiran je u državnom ansamblu.
Dvadesetogodišnji Dagestanac je tada ostavio snažan dojam na mnoge. Plesao je, žonglirao, prikazivao trikove, znao je dobro glumiti i, što je najzanimljivije, nalikovao je na Staljina.
"U mladosti sam nevjerojatno nalikovao na vođu svih vremena i naroda, toliko da su me u selu često zadirkivali i zvali Soso [Josif na gruzijskom]. Ja sam se pravio da se ljutim, ali sam u dubini duše bio ponosan što nalikujem na velikog oca naroda!", priča Dadajev.
Kada je počeo rat, Dadajev je poslan na front u koncertnu brigadu da podiže vojnicima moral. Brzo se pročuo, tako da su za njega saznali i generali. A kada je u jednoj bitci ozbiljno ranjen i proglašen mrtvim, za njega se zainteresirao i NKVD (Narodni komesarijat za unutarnje poslove). "U bolnicu su donijeli sedam leševa, ali se ispostavilo da su dvojica još živa! Jedan od te dvojice sam bio ja." Greška je, međutim, kasno otkrivena, jer je Dadajevljevoj obitelji bolnica već poslala vijest o smrti, tako da su njegovi bližnji nakon rata mislili da je on poginuo na frontu.
Čekistima je taj "nestanak" odgovarao. Nakon jednog nastupa 1943. godine Dadajevu su prišli ljudi u civilu i u tajnosti ga odveli u Moskvu. Smjestili su ga u jednu vikendicu izvan grada, lijepo ga nahranili i objasnili što se od njega očekuje. Za početak, da se umjesto Staljina pojavi na određenom mjestu i privuče pažnju. Na primjer, da izađe iz Kremlja i sjedne u auto.
Josif Staljin izlazi iz svog automobila (Packard 12 iz 1937.). Fotografija snimljena krajem 1940-ih.
Getty Images"Ja sam u svakom pogledu izgledao kao Soso! Bio sam iste visine, imao sam isti glas i isti oblik nosa. Samo su mi uši prerušili da budu kao vođine. Ali to nije bilo teško – samo se nalijepi dodatak od gutaperke boje kože tako da ušna školjka bude dublja. Zatim se dodaju razne ušne neravnine, a lijepljena mjesta se zamažu puderom i uši druga Staljina su gotove", sjeća se Feliks Dadajev.
Morao se udebljati 11 kilograma da bi i po tome bio sličan, i umjetno malo "zažutiti" zube (Staljin je mnogo pušio, a Dadajev nije), te nekoliko mjeseci pod prismotrom NKVD-a i učitelja glume uvježbavati Staljinovu mimiku, intonaciju i pokrete do najsitnijih detalja. U tu svrhu je satima gledao filmsku kroniku sa scenama gdke je prikazan vođa. Međutim, postojala je jedna velika nepodudarnost – "dubler" je bio gotovo četrdeset godina mlađi od "originala".
Sovjetski lider Josif Staljin (1879.-1953.) u pratnji tajnih agenata Glavne obavještajne uprave (GRU).
Getty Images"U ono doba nije postojala takva plastična šminka, kao sada. Na meni je radio šminker, ali on nije mogao biti uz mene svaki dan. Zato sam ja sam naučio da praviti 'ospe' [Staljinovo je lice od djetinjstva bilo prekriveno ožiljcima od boginja]: najprije sam nanosio na lice ton smeđe nijanse, iste boje kao kad koža pocrni na suncu, zatim sam pomoću obične ženske četke s metalnim iglicama utiskivao 'ospe'. A kada se šminka osuši, na sve to bih nanosio puder. I čitav dan provedem tako, a uvečer operem", priča Dadajev.
Samo najuži krug ljudi je znao da postoji "dubler". Dadajev je potpisao dokument o nerazglašavanju, a bilo mu je zabranjeno komunicirati s obitelji i rodbinom.
Dvojnik je lako savladao prvu fazu, a onda je dobio zadatak da se pojavi javno u krugu partijskih drugova.
Moskva, Rusija, 15. prosinca 2014. Feliks Dadajev, narodni umjetnik Dagestana, na ceremoniji uručenja nagrade Sloga (rus. "Soglasije") u Kremaljskom dvorcu u Moskvi.
Pavel Smertin/TASSU autobiografskoj knjizi "Zemlja estrada" on piše: "Najvažnije je bilo da se potrudim oko prvog probnog susreta (s članovima vlade – op. autora), da šutim, kao da vođa nije baš raspoložen za razgovor, ali ako iskrsne situacija da ipak trebam nešto reći, onda da to učinim lakonski, i naravno, glasom Josifa Visarionoviča. To je bio najlakši zadatak."
Nakon toga su Dadajevu povjeravani službeni Staljinovi prijami, susreti sa stranim delegacijama, scene u filmskim kronikama, čitanje izvještaja na radiju, izlazak i stajanje s drugovima na Mauzoleju za vrijeme parade na Crvenom trgu... Nitko od prisutnih nije primijetio ništa neobično. Na kraju se ispostavilo da je u mnogim knjigama i listovima tiskan svečani vođin portret, a zapravo je to bio Dadajev.
Najodgovorniji je zadatak bio da dvojnik odglumi "odlazak" sovjetskog vođe u Teheran, na susret trojice lidera 1943. godine.
"Planirano je da se pripreme dva aviona. Jedan koji će odvući pažnju, i ja sam u tome sudjelovao. Prerušen u Staljina u određeno vrijeme sam sjeo u automobil i zajedno s osiguranjem odvezao se do aerodroma. To je bilo učinjeno da bi Staljin (a zapravo njegova kopija, tj. ja) dospio u vidno polje [stranih obavještajnih službi]", kaže Dadajev. On nije išao u Teheran, stigao je samo do aerodroma. Ali upravo tamo je i učinjen pokušaj atentata.
Feliks Dadajev, general poručnik, akademik, profesor, narodni umjetnik SSSR-a i Dagestana na konferenciji za tisak organiziranoj povodom obilježavanja 31. godišnjice Černobilske katastrofe.
Aleksandar Natruskin/SputnikDadajev se samo jednom osobno sastao sa Staljinom. Taj susret je trajao najviše pet minuta u vođinoj sobi za prijam, ali je dubler bio toliko potresen da se gotovo ničega ne sjeća: "Osim osmijeha Josifa Visarionoviča, kako mi se tada učinilo, i teškog klimanja glavom u znak odobravanja, ja ništa nisam zapamtio."
Nakon Staljinove smrti nije više bilo potrebe za dvojnikom, pa se Dadajev nastavio baviti glumom. Priređivao je humorističke točke. Svi podaci o dvojniku su držani u tajnosti do 1996. godine. Čuvani su u osobnom dosjeu u tajnoj kartoteci KGB-a. Kada je s tih dokumenata skinut pečat državne tajne, podaci su objavljeni, ali čak i nakon tolikih godina Dadajev i dalje tvrdi da ne može sve reći. U svojoj je biografskoj knjizi ulozi dvojnika posvetio samo jedno poglavlje.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
