Solistica Boljšog teatra Vera Davidova slovila je za "posljednju Staljinovu ljubav". Vjerovalo se da je njihova romansa trajala punih 19 godina. Tome je doprinijela knjiga ruskog emigranta Leonida Gendlina, člana orkestra Boljšog teatra, koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća objavio "Ispovijest Staljinove ljubavnice", tvrdeći da je samo zabilježio priču mezzosopranistice. Knjiga je postala bestseler, a kada je Davidova za nju saznala, dobila je srčani udar.
Pjevačica je negirala bliskost s vođom proletarijata. Međutim, poznato je da se Staljin s njom često sretao još od 1930-tih, između ostalog na službenim primanjima, na koje je ona pozivana kao istaknuta solistica Boljšog tetara. Unuka Davidove Olga Mčedlidze govorila je: "Baka je već bila udana (za Gruzina) Mčedlidzea i pomalo znala gruzinski, i mogla je Staljinu odgovoriti na njegovom materinjem jeziku, što se njemu, naravno, sviđalo."
Pored toga, Staljin je često dolazio na njezine predstave u Boljšoj teatar i donosio raskošne košare s cvijećem, a ona je u razdoblju od 1946. do 1951. godine tri puta bila dobitnica najvišeg priznanja, Staljinove nagrade.
Staljinu je pripisivana romansa i s primabalerinom Boljšog teatra Olgom Lepepšinskom. Ona je bila četverostruka laureatkinja Staljinove nagrade, a vladar veliki obožavatelj njezinog dara. Predstavu "Plamen Pariza" gledao je najmanje 17 puta. Kad god je imao vremena, dolazio je na predstavu i sjedao u svoju ložu, a mi smo znali da je Staljin u kazalištu. Iza pozornice je bilo mnogo mladih, lijepo odjevenih muškaraca, izjavljivala je Lepešinska u intervjuima.
O Staljinovim posjetima Boljšom teatru kružile su legende. On je uvijek sjedio u carskoj loži, dolazio i odlazio bilo kad tijekom predstave. I drugi partijski rukovoditelji provodili su vrijeme u kazalištu. Autor knjige "Tajni život Staljina" Boris Ilizarov bio je povodom spomenutih posjeta izričit. "Članovi Politbiroa, visoki dužnosnici, vojna lica sa zadovoljstvom su koristila ovdašnje balerine, pjevačice i djevojke iz zbora kao dobro plaćene naložnice."
Dokumentiranih svjedočanstava Staljinove romanse s Lepešinskom nema. Mnogi izvori pozivali su se na novinara Ivana Gronskog koji je spadao u blisko tiraninovo okruženje. On je u memoarima pisao da se Staljin sredinom tridestih godina dvadesetog stoljeća često noću vraćao u Kremlj iz posjeta nekoj poznatoj balerini.
U glavnoj ulici u Moskvi, Tverskoj, na krovu kuće na broju sedamnaest 1940. godine postavljen je spomenik balerini. Smatra se da je kao model poslužila Lepešinska, a skulptura je postavljena po nalogu Staljina osobno. Sama plesačica tvrdila je da sa skulpturom nema nikakve veze. Krajem pedestih godina skulptura je skinuta.
U narodu je darovita Marija Judina slovila za "omiljenu Staljinovu pijanisticu". Kao pobožna Židovka, koja je krštena u pravoslavnoj crkvi, ona je živjela skromno, stalno je nosila istu dugu crnu haljinu i često se činila nezanimljivom. S orkestrom je počela nastupati 1921. godine, a nakon toga i putovati i priređivati koncerte širom svijeta.
Oni koji su s njom bili bliski tvrdili su da je honorare slala političkim zatvorenicima u logorima ili davala dobrovoljne priloge crkvi. Iako nije bila disidentica, svoje stavove nikada nije krila. Tako je 1930-tih dobila otkaz na Lenjingradskom konzervatoriju zbog otvorene odanosti pravoslavlju, a šezdesetih je godina izbačena iz moskovske škole "Gnesin" zbog neskrivenih simpatija prema zapadnoj muzici i skladatelju Igoru Stravinskom, koji je, inače, emigrirao.
Kako je govorio skladatelj Dmitrij Šostakovič, Judina je bila nevjerojatno popularna i u SSSR-u, i izvan njegovih granica, ali je zato bila prilično čudna osoba. Po njegovim riječima, 1943. godine je Staljin, koji je jako volio slušati radio, nazvao telefonom rukovodstvo Radiokomiteta i pitao imaju li snimku Mozartovog 23. klavirskog koncerta u izvođenju Judine koji je dan ranije čuo na radiju. Snimki nisu imali, no Staljin se nije smio tek tako odbiti. "Pozvali su Judinu i orkestar i napravili snimku iste noći. Svi su se tresli od straha. Izuzev Judine, naravno. Međutim, ona je bila poseban slučaj i ništa joj nije bilo strašno."
Neposredno nakon toga pijanistica je dobila kovertu s dvadeset tisuća rubalja. Rečeno joj je da je to bilo po specijalnoj naredbi Staljina. Ona mu je napisala pismo u kojem se zahvalila na podršci.
"Molit ću se za Vas i danju i noću i moliti Gospoda da Vam oprosti Vaše velike grijehe prema narodu i zemlji. Bog je milostiv, oprostit će Vam. Novac sam dala crkvi čija sam parohijanka", citirao je Šostakovič pismo Judine. Ona je poslala pismo, ali joj se ništa nije dogodilo. Moguće da zbog protekcije koju je imala kod Staljina osobno nije dopala represije, premda je razloga bilo dovoljno. "Kažu da se, kada je vođa nađen mrtav, u vikendici na glazbenom uređaju nalazila snimka Mozartovog koncerta. Bilo je to posljednje što je slušao", rekao je Šostakovič.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
