Kako i zašto je Italija ratovala protiv SSSR-a u Drugom svjetskom ratu? (FOTO)

"Kada talijanski vojnik zna zbog čega ratuje, on nije loš ratnik, kao u doba Garibaldija. A u ovom ratu vojnici ne samo da ne znaju zbog čega ratuju, nego nisu željeli i ne žele ovaj rat. Zbog toga oni samo misle o tome kako da se vrate kući", rekao je jedan bersaljeri (elitni strijelac) divizije "Principe Amedeo Duca d'Aosta" koju je Benito Mussolini u ljeto 1941. poslao na Istočni front.

Italija je objavila rat Sovjetskom Savezu istoga dana kada je počela operacija "Barbarossa", tj. 22. lipnja 1941. godine, ali u trupama koje su tada ušle na teritorij Rusije nije bilo Talijana. Adolf Hitler u početku nije planirao angažirati svog najvažnijeg saveznika u "križarskom pohodu protiv boljševizma". Führer je smatrao da Italija ionako ima dosta svojih problema, budući da je držala velike okupacijske snage u Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji, i da je izgubila skoro sve teritorije u istočnoj Africi, dok su se u sjevernoj Africi Talijani održali samo zahvaljujući podršci njemačkih trupa generala Erwina Rommela koje su pravovremeno pristigle. I pored svega toga, Mussolini je uvjerio Hitlera da pruži šansu Talijanima da se pokažu u borbi protiv Rusa.

Prvi talijanski vojnici su stigli na Istočni front u kolovozu 1941. godine. Takozvani Talijanski ekspedicijski korpus u Rusiji (Corpo di Spedizione Italiano in Russia, CSIR) brojao je preko 62 000 ljudi, uključujući i šest stotina talijanskih "esesovaca", tj. crnokošuljaša i pripadnika Dobrovoljne milicije nacionalne sigurnosti (Milizia Volontaria Per La Sicurezza Nationale), fanatično odanih režimu. Podršku iz zraka im je pružao 51 lovac Macchi C.200 "Saetta" Kraljevskog ratnog zrakoplovstva.

Već u prvom tjednu sudjelovanja CSIR-a u ratnim operacijama na teritoriju SSSR-a pokazalo se da Italija uopće nije spremna za taj rat. Opskrba hranom, uniformama i streljivom bila je vrlo loše organizirana. Još gore je bilo s transportom, jer talijanski kamioni nisu mogli izdržati ruske ceste. Vojnici divizije "Torino" su bili prisiljeni od rumunjske granice prepješačiti 1300 kilometara na istok, i sami su sebe usporedili sa srednjovjekovnim pješadincima iz nižih staleža koje je njemačka konjička gospoda povela u rat.

Poseban problem je bilo naoružanje talijanskog korpusa. Ispostavilo se da protutenkovski topovi kalibra 47 mm mogu samo malo ulubiti ruski tenk ili se jednostavno odbijaju od njega i prave rikošet. Od oklopne tehnike Talijani su posjedovali samo 60 tanketa L 33/35 koje se nisu mogle upustiti u ravnopravnu borbu protiv tenkova Crvene armije. Kada je stegnuo mraz, lovački avioni su također počeli otkazivati. Macchi C.200 je pravljen za sredozemno ratište, a ne za rusku zimu.

Svi ti faktori su doveli do toga da talijanski korpus izaziva stalno nezadovoljstvo u zapovjedništvu Grupe armija "Jug" kojoj se podčinjavao. Talijani su imali nekoliko uspješnih lokalnih operacija (kao što je pobjeda u "Božićnoj bitci" 26. prosinca 1941. na rijeci Mius), ali Nijemci nisu imali visoko mišljenje o njima kao vojnicima. "Zbog niske borbene spremnosti talijanskih divizija one se, nažalost, mogu koristiti samo za pasivno pokrivanje krila u pozadini", napisao je u svom ratnom dnevniku načelnik Glavnog stožera kopnenih trupa Franz Halder.

Drugačija je bila situacija s kraljevskom ratnom mornaricom Italije, koju su Nijemci mnogo hvalili. Jedna od najefikasnijih specijalnih jedinica u Drugom svjetskom ratu bila je Deseta flotila MAS. Ona je aktivno djelovala u Crnom moru, gdje su se njezini torpedni čamci zajedno s patuljastim podmornicama i diverzantskim grupama uspješno borili protiv sovjetskih trupa i flote na Krimu. Italija je nekoliko tih čamaca poslala čak i na daleki Baltik.

Talijani su prema lokalnom stanovništvu i zarobljenicima Crvene armije bili daleko humaniji od Nijemaca, Mađara i Rumunja. "U ranu zoru 21. listopada 1941. godine u gradu je već bila talijanska vojska", napisala je kasnije Jekaterina Matejčuk (Gajduk) iz ukrajinskog grada Krasnoarmejska: "Mi djeca smo trčali da gledamo kako im je lijepa uniforma: beretke s perjem jarkih boja, akselbenderi... Ništa strašno se nije događalo dok su bili tu. Ali Talijani su brzo otišli, a onda su se u gradu pojavili Nijemci i počeli činiti zvjerstva. I onda smo, naravno, osjetili razliku..." Taalijani su se pokušavali distancirati od brutalnih metoda svojih saveznika, ali je put kojim je CSIR prošao kroz SSSR također obilježen čitavim nizom ratnih zločina – ubojstava civila, silovanja, pljačkanja i rušenja infrastrukture.

Ekspedicijski korpus je do ljeta 1942. godine izgubio oko 15 000 vojnika, tj. četvrtinu ljudstva. Mussolini je odlučio znatno ojačati svoj vojni kontingent u SSSR-u, i zbog toga je u srpnju na bazi ovog korpusa formirana Osma armija, poznata i kao Talijanska armija u Rusiji (Armata Italiana in Russia, ARMIR). Brojala je 235 000 vojnika. Međutim, problemi s opskrbom i naoružanjem i dalje nisu bili riješeni. Pristigla je manja grupa od 19 lakih tenkova L6/40, ali to nije bila značajna udarna sila i zato su se snagama ARMIR-a periodično dodavale njemačke tenkovske jedinice.

Ubrzo nakon zatvaranja obruča oko Šeste armije Wehrmachta kod Staljingrada u studenom 1942. godine, sovjetske trupe su krenule na Osmu talijansku armiju koja je bila razmještena na Donu. Talijani su potučeni do nogu u nekoliko ofenzivnih operacija u prosincu i siječnju. Tenkist 18. tenkovskog korpusa Sergej Otroščenkov je kasnije opisao iznenadni napad na jedinice talijanske vojske u povlačenju koji je uspješno izveden blizu seoceta Petrovski: "Kad su se isturene talijanske jedinice poravnale s nama, pronijela se (po tenkovskim kolonama) zapovijed: ’Naprijed! Gazi!’ E tada smo ih ojadili s oba krila! Ja nikada kasnije nisam vidio takvu klaonicu. Talijanska vojska je doslovno sravnjena sa zemljom... Bila je zima, naši tenkovi su se u početku bijelili od inja... A kada smo izašli iz borbe, bili crveni ispod kupole, kao da su plivali u krvi. Pogledao sam gusjenice, negdje se zalijepila ruka, negdje komad lubanje."

Povlačenje ARMIR-a s Dona nalikovalo je na bijeg Napoleonove Velike armije iz Rusije 1812. godine. "Iscrpljeni ljudi su padali u snijeg da više nikada ne ustanu", napisat će kasnije časnik divizije "Pasubio" Eugenio Corti. Organizirani otpor su periodično pružali samo alpski strijelci, koji su pokrivali povlačenje svojih suboraca.

U borbama koje su vođene u Rusiji Osma talijanska armija je izgubila preko 114 000 ljudi, što ubijenih, što ranjenih i nestalih bez traga. Ne postigavši nikakav uspjeh, prorijeđena vojska je vraćena u domovinu u proljeće 1943. godine. Katastrofa ARMIR-a je šokirala talijansko društvo i bila jedan od glavnih razloga munjevitog pada fašističkog režima Benita Mussolnija u Italiji.