Zašto su sovjetski asovi obožavali ovaj američki avion?

Arhivska fotografija
Dok se američki P-39 u domovini nije posebno proslavio, u SSSR-u je postao prava zvijezda. Najbolji sovjetski piloti nisu s njega htjeli prijeći čak niti na brže i moćnije avione.

Američki lovci P-63 i P-39

1. Amerikancima ovaj avion nije bio volji. Lovac Bell P-39 Airacobra loše se pokazao na velikim visinama, gdje je bilo potrebno praćenje teške "leteće tvrđave" B-17 i gdje je na Zapadnom frontu uglavnom dolazilo do sukoba s asovima Luftwaffea. S obzirom na to da nisu imali ništa protiv toga da se oslobode svojih Airacobri, zapadni saveznici su ih masovno isporučivali Sovjetskom Savezu u okviru programa na temelju Zakona o zajmu i najmu. Sovjetska avijacija je ukupno dobila gotovo 5 tisuća takvih aviona, preko polovine od ukupnog broja proizvedenih letjelica.

2. U Sovjetskom Savezu su prema P-39 gajili potpuno drugačiji odnos. U zračnim bitkama na niskim i srednjim visinama, koje su bili karakteristične za Istočni front, ovaj lovac je bio nezamjenjiv. Neobična konstrukcija aviona s motorom iza pilotske kabine davala mu je odlične manevarske sposobnosti, brzinu, aerodinamičnost i dobar pregled. S druge strane, to ga je činilo nestabilnim, teškim za upravljanje, tako da je svaka greška mogla dovesti do zapadanja u kovit. Airacobra nije bila avion za početnike, nego za već iskusne pilote.

3. Sovjetski piloti bili su oduševljeni topom kalibra 37 milimetara na lovcu (kod ranijih modela top je bio kalibra 20 milimetara). "Vrlo moćno streljivo. Obično je dovoljan jedan pogodak neprijateljskog aviona i... gotovo!" - sjećao se pilot Nikolaj Golodnikov: "Osim toga, nismo gađali samo lovce, nego i bombardere i brodove. Za te ciljeve 37-ica je bila vrlo efikasna."

4. Airacobre su bile vrlo poslušne pri slijetanju i pri vožnji po mokrim i snijegom pokrivenim aerodromima. Dok na Zapadnom frontu ili na Tihom oceanu to nije bilo od presudnog značaja, u Sovjetskom je Savezu s njegovom surovom klimom to bila velika prednost.

5. Poseban problem su predstavljala vrata aviona. Ona kod Airacobre izgledaju kao kod automobila. Pilot je mogao udobno sjesti u avion na zemlji, no pri izvanrednom je napuštanju letjelice postojao rizik da udari o repna krila. Zbog toga su sovjetski piloti što je moguće duže ostajali u oštećenom avionu, pokušavajući ga spustiti na pistu. Treba istacknuti da su za to imali dobre šanse. P-39 je bio izvanredno žilav. Nerijetko su se iz bitaka vraćali avioni izrešetani mecima do te mjere da na njima nije bilo neoštećenog dijela.

6. 9. rujna 1942. godine na području Murmanska poručnik garde Jefim Krivošejev je izveo prvo zračno taraniranje na Airacobri. Nakon što je potrošio sve streljivo, vidio je da pod rep aviona njegovog zapovjednika Pavla Kutahova zalazi "Messerschmitt". Nije dugo razmišljao, nego se zabio u neprijateljski lovac i spasio kolegu po cijenu svog života.

7. Zahtjevan, ali efikasan, P-39 je bio namijenjen za najbolje među najboljima i uglavnom su ga dobivale gardijske jedinice. Na američkom lovcu su letjeli vodeći sovjetski asovi: Aleksandar Pokriškin, Grigorij Rečkalov, Aleksandar Klubov, Nikolaj Gulajev, braća Dmitrij i Boris Glinka. Pokriškin, drugi prema rezultatima među svim pilotima lovaca saveznika, iz njega je oborio 48 od 59 neprijateljskih aviona koje je uništio, a Rečkalov 50 od 56. Čak i kada je potkraj rata sovjetska avijacija počela dobivati brže avione s boljim manevarskim sposobnostima, mnogi su sovjetski piloti nastavili letjeti u svojim Airacobrama, koje ih nikad nisu iznevjerile.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće