Zašto su se Mađari borili protiv SSSR-a u Drugom svjetskom ratu (FOTOGRAFIJE)

1. "Kakva divlja, gruba lica, koliko divljaštva i životinjske brutalnosti se krije u tim očima. To je također tipično za Rusiju, za Staljinov režim. Došlo je vrijeme da se on zbriše s lica zemlje" – to je o sovjetskim ratnim zarobljenicima napisao vojnik mađarske vojske ZoltänArokszälläsi na samom početku operacije "Barbarossa". Mađarska je 27. lipnja 1941. godine objavila rat Sovjetskom Savezu i pridružila se Hitlerovom "križarskom pohodu na Istok".

2. Mađari nisu imali nijedan valjan razlog za ulazak u taj rat. Mađarska, za razliku od Finske i Rumunjske, nije imala zajedničku granicu (a samim tim ni teritorijalne konflikte) sa Sovjetskim Savezom. Štoviše, Budimpešta nije mogla računati na sudjelovanje u podjeli teritorija pobijeđenog diva, jer Berlin tako nešto nije imao u planu.

3. Glavni motiv koji je pobudio Mađare da se pridruže njemačkoj kampanji na istoku nije bila želja da steknu nešto novo, nego da sačuvaju ono što su već imali, tj. Sjevernu Transilvaniju. Ta je poveća regija s mješovitim rumunjsko-mađarskim stanovništvom do završetka Prvog svjetskog rata pripadala Austro-Ugarskoj. Rumunjskoj je pripala 1918. godine, a Nijemci su je predali Mađarskoj na drugoj Bečkoj arbitraži 30. kolovoza 1940. godine. Kada su rumunjske trupe zajedno s Wehrmachtom ušle u SSSR, vladajući krugovi u Budimpešti su se ozbiljno zabrinuli da će Hitler, ako Mađarska ostane po strani, preispitati status Sjeverne Transilvanije i predati je Rumunjima kao nagradu za podršku.

4. Kao formalni povod za početak borbenih djelovanja poslužilo je bombardiranje slovačkih Košica, koje su tada pripadale Mađarskoj. Bilo je to 26. lipnja 1941. godine. I pored toga što nije bilo moguće definirati pripadnost aviona, mađarska vlada je objavila da je napad izvršila sovjetska avijacija. Danas se iznose verzije da su iza ove akcije mogli stajati Nijemci, koji su željeli uvući Mađare u rat protiv SSSR-a, ili čak Rumunji, jer su i oni htjeli uvući Mađare u konflikt, ali iz drugog razloga – nadali su se da će od oslabljene Mađarske lakše oteti Transilvaniju.

5. Prva je na front poslana takozvana "Karpatska grupa" mađarskih jedinica. Sastojala se od mehaniziranog korpusa, brdske streljačke i graničarske brigade. Ove jedinice su sudjelovale u borbama protiv Crvene armije u Ukrajini. U bitci kod Umanja u srpnju i kolovozu 1941. godine Mađari su pomogli Nijemcima da potuku 20 sovjetskih divizija. U listopadu je njihov mehanizirani korpus izveo marš na Donjeck dugačak 950 kilometara, ali je izgubio 80% tehnike. U ljeto 1942. godine je na područje Kurska i Voronježa upućena najbolje pripremljena i opremljena Druga armija s 200 000 vojnika. Ona, međutim, nije uspjela razviti ofenzivu pa je nakon iscrpljujućih borbi prešla u defenzivu. "Ratovao sam protiv Nijemaca, Mađara i Rumunja. Ako se oni usporede kao protivnici, najjači su svakako Nijemci. Ali na drugo bih mjesto po surovosti stavio Mađare", napisao je kasnije Aleksandar Rogačov, zapovjednik voda protutenkovskih topova kalibra 45 mm.

6. Nijemci nisu imali pretjerano visoko mišljenje o ratničkim kvalitetama Mađara, pa su ih često koristili kao okupacijske i kaznene snage, a ovi su to jedva dočekali. Samo su u razdoblju od studenog 1941. do kolovoza 1942. godine u svojim "antipartizanskim" akcijama Mađari pobili 30 000 ljudi, većinom nenaoružanih civila. Često su bili bezobzirniji i od SS divizija. "Tamo je buktao veliki plamen. Dva Mađara su držala za ramena i noge zarobljenika i polako mu pekla stomak i noge na vatri", posvjedočila je kasnije Marija Kajdanjikova iz Ostrogošska u Voronješkoj oblasti: "Oni su ga čas odizali od vatre, čas spuštali, a kada je prestao kukati, bacili su ga u vatru, tako da mu lice bude u plamenu. Zarobljenik se iznenada ponovo počeo trzati i onda mu je jedan Mađar snažno zario bajunet u leđa."

7. U siječnju 1943. godine u Ostrogoško-rosošanskoj operaciji sovjetske trupe su forsirale Don južno od Voronježa i izvršile napad na 2. mađarsku i 8. talijansku armiju. Izginulo je 30 000 i zarobljeno 50 000 mađarskih vojnika. Mađari su izgubili veći dio tenkova, vozila i artiljerijskih oruđa. "Voronješka nesreća", kako se te borbe zovu u Mađarskoj, bila je najteži poraz mađarske vojske u cijeloj njezinoj povijesti.

8. Kada je Hitler u ožujku 1944. godine saznao da mađarski lider, regent Miklós Horthy, pregovara sa zapadnim saveznicima o izlasku iz rata, pokrenuo je operaciju "Margarethe", u kojoj su njemačke trupe za nekoliko dana bez prolijevanja krvi okupirale cijelu Mađarsku. Horthy je ostao na vlasti, ali je prisiljen da obustavi pregovore. Pa ipak, 15. listopada, kada su se borbe već vodile na teritoriju Mađarske, regent je objavio primirje sa Sovjetskim Savezom. Tada su Nijemci smenili Horthyja i umjesto njega na vlast doveli Ferenca Szálasija, lidera nacističke pronjemačke "Stranke strelastog križa". Tako je Mađarska u potpunosti podčinjena Trećem Reichu, izgubivši i posljednje ostatke samostalnosti.

9. Privremena Narodna skupština Mađarske, formirana uz pomoć SSSR-a, obratila se 21. prosinca 1944. godine narodu s pozivom da ustane "u svetu borbu protiv njemačkih ugnjetača za oslobođenje naše domovine!" Međutim, samo je manji dio mađarskih trupa prešao na stranu Crvene armije. Glavnina se nastavila boriti na strani Wehrmachta sve do kraja rata. Čak i nakon pada Budimpešte 13. veljače 1945. godine, Treća mađarska armija je na području jezera Balaton sudjelovala u "Proljetnom buđenju", posljednjoj velikoj ofenzivnoj operaciji njemačkih trupa u Drugom svjetskom ratu. Kada je operacija propala, mađarska vojska je konačno rasturena i likvidirana.

10. Drugi svjetski rat je koštao života preko 300 000 mađarskih vojnika i 630 000 civila (od toga 550 000 Židova, žrtava Holokausta). Nakon poraza sila Osovine, Mađarska je dospjela u sferu utjecaja Sovjetskog Saveza i ostala u njoj skoro pola stoljeća. Bila je prisiljena vratiti susjedima teritorije koje je zauzela uz pomoć Nijemaca (između ostalog i Sjevernu Transilvaniju), tako da se vratila na predratne granice, koje su i danas na snazi.