Kako je Rusija uzela Finsku od Švedske

Helena Schjerfbeck
Dok je za Šveđane odlazak Finske pod rusku vlast bio ogromna tragedija, Fincima je, naprotiv, to dalo nadu u stvaranje svoje prve nacionalne države u budućnosti.

Kada je na ruševinama Ruskog Carstva 1917. godine rođena nezavisna Finska, to se nije dogodilo iznebuha. Političke slobode, koje su ruski carevi davali Fincima tijekom jednog stoljeća njihovog života u sastavu carstva, omogućile su im da praktički stvore "državu unutar države".

Finska, 1809.

Švedska je 17. rujna 1809. godine preživjela jedan od najcrnjih dana u svojoj povijesti. Prema uvjetima Fredrikshamnskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rusko-švedski rat 1808.-1809., Finska je ušla u sastav Ruskog Carstva. Preko šest su stoljeća finske zemlje bile neodvojivi dio švedskog kraljevstva i nitko u Stockholmu nije mogao niti zamisliti da stvari mogu biti drugačije i da će se granica neprijateljske države naći toliko blizu prijestolnice.

Kapitulacija Švedske. 1808.

Paradokasalno je to što je car Aleksandar I. mogućnost da svojoj zemlji prisajedini tako velike teritorije dobio poslije jednog poraza. Propast četvrte antifrancuske koalicije prisilila ga je da sjedne za pregovarački stol s Napoleonom. Mir, sklopljen 7. srpnja 1807. godine u Tilzitu, obvezao je Rusko Carstvo da se priključi kontinentalnoj blokadi Engleske i tako u potpunosti prekine trgovinu sa svojim glavnim trgovinskim partnerom i bivšim saveznikom.

Švedski kralj Gustav Adolf

Osim toga, Rusi su trebali natjerati Šveđane, još uvijek vjerne savezu s Englezima, da postupe na isti način. Pritom je francuski car Sankt-Peterburgu ostavio odriješene ruke kada se radi o njegovom sjevernom susjedu. Švedski kralj Gustav IV. je odlučio ostati vjeran Londonu, što je poslužilo kao povod za rat.

Pravi cilj ruskog cara, koji je rat protiv Švedske započeo u veljači 1808. godine, nije bio natjerati ovu zemlju da se priključi blokadi Engleske i da u potpunosti zatvori Baltičko more za Engleze, iako je to bila službena verzija.

Aleksandar je zapravo želio jednom zauvijek riješiti pitanje sigurnosti svoje prijestolnice, Sankt-Peterburga, koji se nalazio u opasnoj blizini švedskih zemalja. Ruska vojska je ranije već dvaput osvajala Finsku: u Sjevernom ratu (1700.-1721.) i u Rusko-švedskom ratu 1742.-1743. godine. Oba je puta Finska nakon sukoba vraćena Stockholmu. Ovoga ju je puta car planirao zadržati za sebe.

Unatoč brojčanoj nadmoći (24 tisuće protiv 21 tisuće Šveđana), ovaj rat za rusku vojsku nije bilo lagan pothvat. Posebno su im velike teškoće zadavali finski partizani koji su učinkovito djelovali pod rukovodstvom švedskih časnika.

Osim toga, ovoga puta "General Mraz" nije Rusima olakšao posao. Ovako je kampanju s kraja 1808. godine u Finskoj opisao ruski borac Fadej Bulgarin: "Bilo je mnogo dana kada je svaki od nas bio spreman sav svoj novac dati za komad kruha, za nekoliko sati sna u toploj kući na slami!... Sjeverni vetar je palio lice kao plamen. Gotovo svima su nam lica bila pokrivena krastama... Dežurni su obilazili vojnike i časnike i budili ih kada bi primijetili znakove smrzavanja. Tada bismo skakali i brzo trljali lice snijegom."

No napredovanje ruske vojske (koja je do kraja rata brojala već 50 tisuća vojnika) nije se moglo zaustaviti. Nakon osvajanja čitavog teritorija Finske, ona je 18. ožujka 1809. godine zauzela Ålandske otoke, a narednog se dana pojavila u predgrađu Stockholma. Još prije tih događaja, 13. ožujka, kralj Gustav IV. Adolf je svrgnut s vlasti kako bi se, prema riječima urotnika, "našoj nesretnoj, slomljenoj, umirućoj domovini vratio mir". Novom kralju Karlu XIII. nije preostalo ništa drugo nego sklopiti mir.

17. rujna 1809. godine u gradu Fredrikshamnu (današnja Hamina) potpisan je mirovni sporazum, kojim je rat okončan.

Kako je zapisao jedan od švedskih pregovarača: "Gospod mi je svjedok da bih radije sebi potpisao smrtnu presudu, nego ovaj mir." Švedska je izgubila čitavu Finsku i Ålandske otoke, odnosno trećinu teritorija i četvrtinu stanovništva (preko 800 tisuća ljudi). Dok je Sjeverni rat ovoj zemlji oduzeo status velike sile, rat iz 1808.-1809. godine ju je sveo na nivo drugorazrednih zemalja, koje ne igraju značajnu ulogu u europskoj politici. Od 1814. godine do danas Švedska se pridržava politike neutralnosti.

Za Fince je, međutim, "najveća nacionalna katastrofa u dugoj povijesti švedske države" neočekivano imala pozitivne posljedice. Finci ne samo što su u sastavu Ruskog Carstva zadržali sva svoja prava i privilegije, nego su proglašenjem Velike Kneževine Finske 1809. godine prvi puta u povijesti dobili autonomiju. Osim toga, car im je dvije godine kasnije predao teritorij zapadne Karelije, takozvane "Stare Finske", koja je Rusima pripala poslije rata 1741.-1743. Tako su se, ušavši u sastav Rusije, Finci maksimalno približili osnivanju svoje prve nacionalne države, što su i ostvarili 1917. godine.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće