Kako je iz pepela Ruskog Carstva nikao SSSR?

"Zar boljševici ponovo stvaraju Rusko Carstvo koje su upravo uništili?" – vjerojatno su takvo pitanje postavljali mnogi u svijetu kada je 1922. godine službeno objavljeno formiranje SSSR-a kao "ujedinjene države" koju čine četiri republike (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Zakavkaska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika).

Formiranje SSSR-a onakvog kakav je nama poznat nije bio ni brz ni jednostavan proces.

Kako je pripremljen teren za stvaranje Sovjetskog Saveza?

Radeći na projektima stvaranja SSSR-a Lenjin i Staljin su igrali uloge "dobrog i lošeg policajca". Poslije 1918. godine bivši dijelovi Ruskog Carstva većinom su postali sovjetske socijalističke republike. Josif Staljin je želio da se sve republike jednostavno prisajedine Ruskoj Federativnoj Socijalističkoj Sovjetskoj Republici s centraliziranom vlašću, gdje bi jedno zakonodavstvo važilo za sve.

Zanimljivo je da je Staljin 1922. godine bio narodni komesar (praktički ministar) za nacionalnosti u Ruskoj Republici. On je 3. studenog 1917. godine zajedno s Lenjinom potpisao "Deklaraciju prava naroda Rusije", kojom je, između ostalog, propisano "pravo naroda Rusije na samoodređenje do odcjepljenja i formiranja nezavisne države". Staljin je, međutim, želio upravo suprotno.

Lenjin se svim silama suprotstavljao ideji centralizirane države, govoreći da je ona antidemokratska. On je sugerirao nezavisnim republikama da se ujedine s istim pravima i sačuvaju svoju aktualnu vlast. Izvori kažu da je Lenjin zamislio daleko širu varijantu SSSR-a, kojoj bi se pridružile mnoge zemlje u Europi i Aziji.

Zbog čega je formiran SSSR?

Boljševici su shvaćali da se bivše gubernije Ruskog Carstva mogu ujediniti u zajedničku državu kako bi se "bolje suprotstavile neprijateljskom kapitalističkom okruženju", kaže povjesničar Aleksandar Orlov. Ali taj savez je u izvjesnom smislu već postojao i prije nego što je SSSR formiran.

Naime, najprije je Rusija 1920. godine potpisala sporazum o ujedinjenju s Ukrajinom, zatim je 1921. potpisala takav sporazum s Bjelorusijom, a nakon toga i s kavkaskim republikama. Ovim sporazumima je Ruska Federativna Socijalistička Republika stekla pravo da predstavlja sve druge republike na međunarodnoj razini i da u njihovo ime potpisuje diplomatske dokumente.

Pored toga, centralizirano je sedam najvažnijih narodnih komesarijata (ministarstava): obrane, narodne privrede, vanjske trgovine, financija, rada, željeznice, pošte i telegrafa. To je značilo da su ruski narodni komesarijati upravljali odgovarajućim sferama i u Rusiji i u drugim socijalističkim republikama.

SSSR je službeno formiran 30. prosinca 1922. godine kada je na Prvom svesaveznom kongresu Sovjeta potvrđen Sporazum o stvaranju SSSR-a (koji su potpisale Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, Zakavkaska SFSR, Ukrajinska SSR i Bjeloruska SSR).

Lenjin je htio stvoriti SSSR kao temelj budućeg ujedinjenja svih socijalističkih zemalja u Svjetsku Socijalističku Sovjetsku Republiku. Bar je tako pisalo u Ustavu SSSR-a od 31. sijačnja 1924. godine. Na kraju je, međutim, trijumfirao Staljinov plan po kojem je SSSR pretvoren u centraliziranu autoritarnu državu.

Kako je SSSR postao autoritarna država?

Komunistička partija Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike postala je 1925. godine Svesavezna komunistička partija (boljševika), a Staljin je bio njezin generalni sekretar. Već 1927. godine na 15. kongresu Svesavezne komunističke partije odobren je plan kolektivizacije. To je značilo da je vladajuća partija usmjeravala i uobličavala sve odluke sovjetske vlade.

Sve odluke državnih organa SSSR-a bile su pod "partijskom kontrolom", tj. sve odluke je kontrolirala i usvajala Komunistička partija. Državom je upravljala partija, a partijom je upravljao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a. Tako je zapravo jedan čovjek upravljao državom, a to i jest autoritarna vlast. Počevši od 1922.-1923. godine taj čovjek je bio Josif Staljin.

Mnogi bivši teritoriji Ruskog Carstva nisu postali dio SSSR-a odmah, tj. 1922. godine, nego su mu se "pridružili" kasnije. Većina tih republika nije imala nezavisnu vlast. To su zapravo bile socijalističke republike koje je kontrolirao Centralni komitet Svesavezne komunističke partije, tako da je njihova "odluka" o pridruživanju SSSR-u bila obična formalnost.

Tako su se Sovjetskom Savezu redom pridružile sljedeće države: 1925. godine Uzbečka i Turkmenska SSR, 1936. godine Tadžička SSR, 1929. Kazačka, Kirgiška, Gruzijska, Azerbajdžanska i Armenska SSR, i 1940. Latvijska, Litavska, Estonska i Moldavska SSR. Tako je 1940. godine SSSR imao ukupno 17 republika.

Svim republikama je praktički upravljao centar koji se nalazio u Moskvi, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta i njegovog generalnog sekretara. Na taj način je Staljinova ideja prevladala i sovjetske socijalističke republike nisu postale nezavisne republike, nego sateliti unutar SSSR-a.