Tko je odrastao u Sovjetskom Savezu zna da je škola bila više od obrazovne institucije. Škola je strogo propisivala kako se svako dijete treba oblačiti, kako treba izgledati, što i kako treba pisati, pa čak i kojom rukom. Neka djeca su primjerno poštovala ova pravila, a druga su ih mrzila iz dna uše i ulazila u konflikt sa sustavom.
Do izvjesnog vremena u sovjetskim školama nije bilo ljevorukih ili ih službeno nije trebalo biti. Ljevoruke su jednostavno učili da pišu desnom rukom. Smatralo se da će ljevorukima u budućnosti biti teže raditi i ratovati, jer su i oružje i različita proizvodna oprema bili napravljeni za desnoruke, dok drugačije varijante nisu bile predviđene.
Ljevorukima je preostajalo samo prilagoditi se ili ući u dug sukob s učiteljima. "Moj tata je ljevoruk, naučili su ga da piše desnom rukom. Kaže da su ga čak tukli ravnalom. Kada sam počeo pisati lijevom rukom i nastavnici su mi rekli da će me naučiti da pišem desnom, sve sam ih poslao gdje treba. I dalje sam ljevoruk", napisao je jedan korisnik na društvenoj mreži "Pikabu". Dok drugi piše: "Nisu me uspjeli naučiti da pišem desnom. Čak sam dobivao jedinice. Moja tvrdoglavost je bila jača."
Ova praksa je ukinuta tek 1985.-1986. Ministarstvo zdravstva je priznalo da je to štetno za psihičko zdravlje djece, a Ministarstvo prosvjete je primilo direktivu da treba zaštititi ljevoruko pisanje.
U Sovjetskom Savezu se vjerovalo da su kemijske olovke neprijatelji lijepog rukopisa. Zato su bile strogo zabranjene sve dok dijete ne bi naučilo krasopis. Ova mjera je bila privremena i primjenjivala se obično samo u početnoj fazi školovanja.
"Imam 48 godina. U prvom razredu su nas tjerali da pišemo penkalom s promjenjivim vrhom. To je drvena drška s metalnim prstenom u koji se ubacivao vrh. Imali smo tintu, upijajući papir. Trebalo je sakupiti dovoljan broj četvorki i petica iz krasopisa da bi učiteljica pojedinačno dozvolila učeniku da prijeđe na penkalu s patronama. U drugom razredu smo mogli koristiti i kemijske olovke, ali samo plave boje", kaže Sergej.
Julija Karabinceva se također sjeća kako su čak i 80-ih prvaci pisali penkalama sve dok im učitelj ne bi dozvolio da prijeđu na kemijske."Tek kada bi se učitelj uvjerio da ste stekli lijep rukopis, dozvoljavao je prelazak na kemijske olovke."
Traperice, džemperi, haljine na cvjetiće, pa čak i šarene mašne za kosu bili su neprihvatljivi. Sve je kod svih moralo biti isto.
"Ponekad je doktrina o tome da se nitko ne smije izdvajati, pokazivati svoju individualnost, dolazila do apsurda. Na primjer, ako bi netko došao u novim tenisicama u školu, mogao je da dobiti prijekor ili bi njegove roditelje pozvali u školu. Zato što su se svi učenici trebali osjećati jednakima", sjeća se urednik dijela za kulturu portala Russia Beyond Oleg Krasnov. Radi se o tome da su se u Sovjetskom Savezu tenisice pojavile samo kod pojedinaca, kod onih čiji su roditelji poslovno ili po posebnoj dozvoli mogli putovati u inozemstvo. Velika većina je nosila samo platnene tenisice i cipele sovjetske proizvodnje. "Moja mama je putovala u zemlje socijalističkog bloka i donosila mi stvari. Radovao sam se tome, no trudio sam se ne nositi ih u školu", dodaje on.
Za to ste mogli biti izbačeni iz razreda ili čak javno kažnjeni. Na primjer, šišanje preduge kose kod dječaka. Danas bi to bio povod za tužbu, no u to je doba to bila odgojna mjera i zabavna epizoda iz školskog života.
"Imate sreće što živite danas. Mog oca je osobno ravnateljica triput šišala. Jednostavno mu je odsjekla pramen kose pred čitavim školskim zborom", piše jedan učitelj i korisnik društvene mreže "Pikabu".
"Uvijek sam imala guste trepavice i bademaste oči, no na to su pažnju više počeli obraćati u starijim razredima. Učiteljima se činilo da sam stavila maskaru. Kad biste znali koliko su me puta istjerali sa sata u toalet da operem nepostojeću maskaru", kaže Julija Šihovceva.
Za lakirane biste nokte također bili istjerani sa sata uz prijekor.
I najzad, nastavnika ste najlakše mogli izbezumiti ako u školu dođete s naušnicama u ušima ili na drugom dijelu tijela. Skromne, gotovo neprimjetne naušnice djevojkama su se obično praštale, no sve drugo bi izazvalo vrlo burnu reakciju.
"1989. godine, uoči perestrojke, kada je glazbeni underground u zemlji već bio popularan i raširen, pojavili su se i učenici koji su sebe smatrali metalcima ili pankerima. I kod mene je u razredu bio jedan panker. U školi je izgledao dosta obično, ono što ga je odavalo bila je frizura. Nosio je nakostriješenu kosu srednje dužine", sjeća se Krasnov. "Ali jednom se pojavio s naušnicom u obliku križa u uhu. Bio je to sat povijesti s nastavnicom komunistkinjom starog kova. Ona je pričala još jednu svoju priču, kad su joj se oči iznenada zaustavile na njemu. Vidjela je križ i počela mucati, a onda je polako sjela na stolicu i izgubila svijest. Istina, brzo se oporavila i počela urlati tražeći da skine naušnicu. Momak je mirno odbio. Nastavnica je pocrvenjela od bijesa i istjerala ga sa sata."
Suvremene škole u Rusiji više nemaju ništa zajedničko sa školama iz sovjetskog doba. No ipak, neke od ovih zabrana važe i danas. U nekim školama učenici nose školsku uniformu, a u nekima su zabranjeni mobilni telefoni i duga kosa kod dječaka.
"Ni kod nas dječacima nije bila dozvoljena duga kosa, a djevojčice se nisu smjele šminkati. U 9. razredu su me istjerali sa sata, jer sam se obojila u plavo. Nikakve traperice ni tenisice. Školu sam završila 2012-", piše korisnica Ketto.
Pritom, što je škola elitnija, pravila su stroža (i zabrana je više): "U privatnoj je moskovskoj školi sve to isto i dalje zabranjeno, osim kemijskih olovaka. A kako se djeci ne bi učinilo da je život lak, do sedmog razreda nije dozvoljeno pisanje domaćih zadaća na računalu... Mora se pisati samo rukom. Tako da nismo daleko otišli od Sovjetskog Saveza. Ali sada za 100 tisuća rubalja (1400 dolara) godišnje."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
