"Tursku flotu smo razbili, na nebo poslali, u pepeo pretvorili": 5 nesavladivih ruskih admirala

Russia Beyond
Najčešće su žrtve ruskih mornaričkih genija bili Turci. Premda ni Francuzi ni Šveđani nisu prošli mnogo bolje.

1. Grigorij Spiridov

"Pošten i hrabar časnik", kako ga je okarakterizirao briljantni vojskovođa Petar Rumjancev, Grigorij Spiridov je sve svoje kvalitete pokazao u Sedmogodišnjem ratu protiv Pruske, no zaista se proslavio za vrijeme rusko-turskog rata 1768.-1774. godine.

Tijekom borbenih djelovanja u Egejskom moru ruska mornarica, u kojoj je admiral Spiridov zapovijedao jednom eskadrom, sukobila se 5. lipnja 1770. godine u Hioskom tjesnacu s dvostruko nadmoćnijim snagama turske mornarice. Ključni trenutak bitke bio je napad Spiridovog glavnog broda "Sv. Jevstafij" na glavni brod osmanske flote "Real Mustafa" u kojem su oba broda potopljena.

Gubitak glavnog zapovjednog broda dezorijentirao je tursku flotu, koja se povukla u Çeşmenski zaljev. Bitka koja se na ovom mjestu odigrala od 5. do 7. srpnja ispisala je jednu od najcrnjih stranica u povijesti Osmanskog Carstva. U napadu ruskih brandera (brodova napunjenih zapaljivim materijalom), koji su izazvali požar i opću paniku, gotovo cijela neprijateljska flota (15 bojnih brodova, 6 fregata, 5 galija i veliki broj malih brodova) je uništena ili zarobljena. Poginulo je 11 tisuća turskih mornara, dok su Rusi izgubili 4 brandera i 20 ljudi.

"Slava Bogu i čast Sveruskoj mornarici! Između 25. i 26. lipnja (po julijanskom kalendaru) neprijateljsku flotu smo napali, razbili, slomili, spalili, na nebo poslali, potopili i u pepeo pretvorili, i na tom mjestu ostavili strašan prizor, zavladavši čitavim Arhipelagom naše Svemilostive Gospodarice", izvijestio je Spiridov caricu Katarinu II.

2. Vasilij Čičagov

Vrhunac karijere admirala Vasilija Čičagova bio je rusko-švedski rat 1788.-1790. Upravo on je pomrsio račune Šveđanima koji su planirali jednu po jednu razbiti jedinice ruske mornarice razbacane po Baltičkom moru. Čičagov je izvojevao pobjede u Ölandskoj, Revelskoj i Viborškoj bitci, pri čemu je u svakoj od njih neprijatelj bio brojčano nadmoćan. Pritom je zarobio 5 tisuća švedskih mornara, 200 časnika, pa čak i jednog kontraadmirala.

Međutim, sve uspjehe Čičagova poništio je katastrofalni poraz ruske flote pod zapovjedništvom Karla Heinricha von Nassau-Siegena u Drugoj rochensalmskoj bitci 10. srpnja 1790. Umjesto da slavi pobjedu, Rusija se morala zadovoljiti sklapanjem mira pod uvjetima statusa quo.

Za Čičagova je vezana još jedna povijesna anegdota. Na ručku kod carice Katarine II. admiral je pripovijedao o svojim bitkama sa Šveđanima, no tijekom priče ga je počelo hvatati jarosno raspoloženje, pa je povremeno upotrebljavao suviše grube izraze. Kada se pribrao, bilo mu je jako neugodno te se počeo ispričavati. Međutim, carica se pravila da nije razumjela nepristojne riječi, rekavši: "Nema veze, Vasilije Jakovljeviču, nastavite; ja se ne razumijem u vaše pomorske termine."

3. Fjodor Ušakov

Krajem 18. stoljeća Rusko Carstvo je imalo dva vojna genija: nepobjedivog Aleksandra Suvorova na kopnu i nesavladivog Fjodora Ušakova na moru. Obojica su bili inovatori u vještini ratovanja. Oni su prednost davali brzim manevrima, hrabrom prodornom približavanju neprijatelju i nanošenju neočekivanih smrtonosnih napada. Kao i Suvorov, Ušakov je mnogo vremena posvećivao borbenoj obuci sastava vojske, smatrajući da ključ uspjeha u bitci leži u savršenoj utreniranosti i željeznoj disciplini mornara.

Ušakov nije izgubio nijednu bitku na moru i, kako je i sam tvrdio, nije izgubio nijedan brod i nije dozvolio da nijedan njegov mornar bude zarobljen. Uvijek je sudjelovao u svim fazama bitke, nalazeći se na najopasnijim i najodgovornijim položajima, čvrsto držeći sve konce upravljanja flotom u svojim rukama. Pritom nije branio kapetanima svojih brodova da pokažu osobnu inicijativu, ako su oni smatrali da je to opravdano.

Na popisu najvećih uspjeha ovog vojskovođe nalaze se pobjede nad turskom mornaricom u Kerčkoj bitci (1790.) i bitci kod Kaliakre (1791.), kao i dvogodišnje ratovanje ruske eskadre protiv snaga francuske mornarice u Sredozemnom moru 1798.-1800. Tijekom ovog pohoda Ušakov je na juriš osvojio neprijateljsku tvrđavu koja se smatrala neosvojivom na grčkom otoku Krf, zarobivši skoro tri tisuće Francuza.

Ruska pravoslavna crkva je 2001. godine proglasila Fjodora Ušakova svetiteljem kao svetog ratnika. Danas se on poštuje kao sveti zaštitnik Ratne mornarice Rusije.

4. Dmitrij Senjavin

Mlad i sposoban časnik Dmitrij Senjavin iskazao se pod zapovjedništvom Fjodora Ušakova u ratovima protiv Turske (1787.-1791.) i u Sredozemnom pohodu, postavši najbliži pomoćnik admirala prilikom zauzimanja Krfa. Pa ipak, odnos između dvojice velikih vojskovođa nije bio prijateljski. "Ne volim Senjavina", govorio je Ušakov. "Ali on je odličan časnik i u svim okolnostima može časno biti moj nasljednik u zapovijedanju flotom."

Od 1805. do 1807. tijekom Napoleonovih ratova Dmitrij Senjavin se nalazio na čelu pohoda ruske Baltičke flote u Sredozemno more, gdje je učinkovito presjekao pomorske komunikacije Francuza između Italije i Dalmacije, izazivajući snažno negodovanje Bonapartea. S ulaskom Osmanskog Carstva u rat protiv Rusije, Senjavinova flota je prešla na novog neprijatelja. Osvojivši otok Tenedos, admiral je tijekom dva mjeseca uspješno blokirao tjesnac Dardaneli. Za to vrijeme je nekoliko puta porazio tursku flotu, koja je pokušavala probiti blokadu.

Prilikom povratka eskadre u Baltičko more, sklopljen je Tilzitski mir, prema kojem se Rusija priključila kontinentalnoj blokadi svog bivšeg saveznika Engleske, praktički ulazeći u rat protiv nje. Zaustavljajući se u Lisabonu u listopadu 1807. godine da dopuni rezerve namirnica, viceadmiral Senjavin se našao između dvije vatre: s mora je luku blokirala britanska flota, a s kopna se prijestolnici Portugala približavala francuska vojska. Car Aleksandar I. je vojskovođi naredio da ispuni sve što "njegovo veličanstvo car Napoleon bude tražio".

Ne prihvaćajući tako radikalnu promenu smjera u ruskoj vanjskoj politici, Dmitrij Senjavin je izabrao drugi put, pristajući na prijedlog Engleza da eskadru odvede u Portsmouth do sklapanja mira između Londona i Sankt-Peterburga. Vrativši se u Rusiju 1809. godine, samovoljni zapovjednik flote se suočio s nezadovoljstvom ruskog cara i našao u nemilosti, prisiljen da godinama živi na rubu egzistencije od polovice mirovine. Tek kada je na vlast došao novi car Nikolaj I. 1825. godine Senjavin je već u dubokoj starosti imenovan za zapovjednika Baltičke flote te mu je dodijeljen čin admirala.

5. Pavel Nahimov

Ime admirala Pavla Nahimova vezano je za jednu od najveličanstvenijih pobjeda ruske mornarice u čitavoj njezinoj povijesti. 30. studenog 1853. godine u Krimskom ratu Crnomorska flota je pod njegovim zapovjednitšvom (tada još uvijek kao kontraadmirala) blokirala tursku eskadru u zaljevu kod grada Sinop i za četiri je sata u potpunosti uništila.

Po odnosu gubitaka dviju strana Sinopska bitka je praktički bila repriza Çeşmenske. Osim jednog parobroda koji se probio, uništeno je ili oštećeno svih 15 brodova neprijateljske eskadre, poginulo je tri tisuće turskih vojnika, a zapovjednik admiral Osman-paša je zarobljen. Rusi su izgubili 37 ljudi.

Katastrofalni poraz Turaka s jedne strane je Rusiji donio dominaciju u Crnom moru, a s druge je ubrzao ulazak Engleske i Francuske u rat protiv nje. Njihove snage su se iskrcale na Krimu i opkolile Sevastopolj. Pavel Nahimov je predvodio obranu grada, a to je radio toliko učinkovito da je zaslužio veliko poštovanje vojnika i mornara, koji su ga prozvali "otac-dobrotvor". 10. srpnja 1855. godine je prilikom obilaska jednog utvrđenja na prvoj liniji fronta ranjen hicem u glavu, od čega je preminuo dva dana kasnije.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće