5 najgorih vojnih poraza u ruskoj povijesti

Krimski rat 1(853.-1856.)

Krimski rat 1(853.-1856.)

Global Look Press
Ruska vojska nije doživjela samo veličanstvene pobjede, već i gorke poraze. Neki od njih su doveli ne samo do gubitka velike količine teritorija, već su u pitanje doveli opstanak zemlje. Russia Beyond vam donosi popis najgorih poraza Rusije.

Mongolska invazija (1237.-1240.)

Priča o uništenju Rjazanja. Minijatura. Ilustrirana kronika, XVI. st. Drevni kroničar, tom II.

Početkom 13. stoljeća su mongolski vojnici otkrili da je ruska država rascjepkana i da nije u stanju oduprijeti se ujedinjenim i povezanim azijskim osvajačima. Kneževine su jedna po jedna podlegle pod napadima Mongola, koji su bili obilježeni silnim pljačkama, razaranjima i istrebljenjem velikog dijela stanovništva.

Sljedećih nekoliko stoljeća su ruske kneževine bile politički i ekonomski ovisne o Mongolskom Carstvu, a trebala su desetljeća da se uništeno gospodarstvo i kultura obnove. Rusija se borila protiv ozbiljnog nazadovanja u svom razvoju, daleko zaostajući za europskim zemljama.

Invazija je u potpunosti izmijenila političku kartu ruske države. Kijev, kojeg su Mongoli zauzeli 1240. godine, nikad više nije stekao status najvažnijeg grada u Kijevskoj Rusi. Zapadnoslavenske kneževine, poput Smolenska, Kurska i područja suvremene Ukrajine i Bjelorusije, potpale su u sferu utjecaja Litve, koja ih je na koncu apsorbirala.

Bila je to tempirana bomba, jer su ta područja postala glavni povod za nesuglasice i razlog za brojne ratove između ruske države i Poljsko-Litavske Unije. Čak su i u 20. stoljeću između Poljske i SSSR-a postojali sporovi oko nekoliko tih teritorija. 

Livonski rat (1558.-1583.)

Karl Brjullov. Opsada Pskova od strane poljskog kralja Stjepana Báthoryja, 1843. Ulje na platnu.

Ivan IV., naširoko poznat kao Ivan Grozni, započeo je rat protiv oslabljene Livonske konfederacije kako bi zauzeo njezine glavne luke i stekao uporište za Veliku kneževinu Moskvu na baltičkoj obali. To je bilo vrlo važno za rastuću rusku državu, jer je njezin pristup Baltičkom moru bio ograničen na mali i uglavnom nerazvijeni komad zemlje na obali Finskog zaljeva.

Prvo razdoblje rata je za Ivana IV. bilo uspješno, i njegove su postrojbe zauzele značajne dijelove Livonske konfederacije - teritorije suvremene Latvije i Estonije. Drugim velikim silama, međutim, nije bilo drago promatrati sve veću moć istočnog susjeda. Dugi je niz godina Rusija bila u ratu i sa Švedskom i s Velikom kneževinom Litvom, koja se 1569. godine ujedinila s Poljskom.

Iscrpljujući rat je trajao više od 20 godina, a završio je velikim porazom ruske države. Gospodarstvo zemlje je bilo uništeno, a sjeverozapadni teritoriji pogođeni gubitkom stanovništva. Sva područja koja su izvorno bila oduzeta Livoniji su izgubljena i vraćena. Još gore, Velika kneževina Moskva je izgubila teritorije u Finskoj, kao i većinu obalnih posjeda u Finskom zljevu. Samo je mali komad zemlje na ušću Neve ostao u posjedu Rusije, no on nije mogao osigurati odgovarajući pristup moru.

Sada je, umjesto slabe Livonske konfederacije, Rusija imala nove i moćne neprijatelje na svojoj zapadnoj granici: Poljsko-Litavsku Uniju i Kraljevinu Švedsku. Trebalo je mnogo godina i resursa da se s tim problemima suoči kasnije - tijekom Velikog sjevernog rata (1700.-1721.).

Rusko-osmanski rat (1710.-1713.)

Bitka kod rijeke Prut. Ilustracija Williama Hogartha (1697.-1764). za Putovanja Aubryja de la Motrayea, 1724.

Petar Veliki je bio uspješan tamo gdje to Ivanu IV. nije pošlo za rukom - slomio je Švedsku i izvršio aneksiju njezinih teritorija, zajedno s istočnim Baltikom (Estonija, Livonija i Ingrija) u skladu s Nystadskim mirom.

1711., međutim, rat nije ni izbliza bio gotov, i car se našao u životnoj opasnosti koja je gotovo završila uništenjem njegove čitave vojske.

Nakon spektakularne ruske pobjede u Poltavskoj bitci 1709., poraženi švedski kralj Karlo XII. je pobjegao u grad Bender u Besarabiji, tada pod osmanskom vlašću. Teški pregovori između cara i sultana Ahmeta III. o sudbini švedskog kralja su se našli u slijepoj ulici.

Sultan je htio izbaciti Ruse iz Azovske tvrđave na obali Azovskog mora, koju je Petar Veliki zauzeo 1695.-1696. kako bi Rusiji omogućio pristup Crnom moru preko Kerčkog prolaza.

Osmanlije su 1710. godine podmuklo objavili rat Rusiji, koji je kulminirao bitkom kod rijeke Prut. 1711. godine je rusku vojsku od 38 tisuća vojnika, kojoj je na čelu bio Petar Veliki, okružilo 190 tisuća osmanskih i krimskih trupa u Besarabiji. Kako bi izbjegao propast, Petar je bio prisiljen prihvatiti sultanove ponižavajuće uvjete, koji su dvije godine kasnije kodificirani Mirovnim ugovorom iz Pruta.

Rusija je prepustila Azov Osmanskom Carstvu i uništila sve utvrde na obali Azovskog mora te je tako izgubila pristup Crnom moru. Osim toga, Rusija je na gotovo 20 godina izgubila kontrolu nad Zaporošcima koji su završili pod osmanskom vlašću.

Najgora posljedica poraza je bilo uništenje prve ruske mornarice - Azovske flotile. Uništene su stotine velikih i malih brodova; neki su prodani, a sudbina ostalih ostaje nepoznata. Što se tiče južnog pravca vanjske politike, Rusija je bila prisiljena početi od nule.

Krimski rat (1853.-1856.)

Richard Caton Woodville Jr.: Napad lake konjice

Krimski rat je na neki način bio sličan Livonskom ratu: Rusija je uspješno započela borbu protiv jednog slabog neprijatelja, no sukob je završila pretrpjevši poraz od ruku koalicije velikih sila.

Prema Pariškom sporazumu (1856.), Rusija nije izgubila mnogo teritorija, ali je izgubila pravo da ima flotu u Crnom moru. Tako je Rusija odustala od zahtijevanja da štiti kršćane u Osmanskom Carstvu, prepuštajući to pravo Francuskoj. Također je izgubila utjecaj u Moldaviji, Kneževini Vlaškoj i Srbiji. Općenito je rat ozbiljno ugrozio međunarodni položaj Rusije.

Najviše je stradao financijski sustav Carstva. Ono je zbog ogromnih ratnih dugova bilo prisiljeno tiskati neosigurana financijska odobrenja, što je dovelo do drastične deprecijacije rublja. Tek je 1897. vlada stabilizirala tečaj usvajanjem zlatnog standarda. Međutim, Krimski je rat prisilio vladu da pokrene velike vojne i gospodarske reforme, poput ukidanja kmetstva 1861. godine.

Prvi svjetski rat (1914.-1918.)

Ruski vojnici tijekom kapitulacije, datum nepoznat (1914.-1918.)

Veliki rat, kako su Prvi svjetski rat zvali suvremenici, bio je prava katastrofa za Rusko Carstvo, koja je dovela do njegovog raspada u listopadu 1917. godine. 1,7 milijuna ratnih žrtava je bilo tek početak još većeg krvoprolića. Iako je Rusija izašla iz rata Brestlitovskim mirom 3. ožujka 1918., građanski je rat gurnuo zemlju u još veće nasilje i razaranje.

Zbog svog separatnog mira s Centralnim silama Rusija nije sudjelovala u mirovnim pregovorima, iako je njezin utjecaj na pobjedu bio značajan, osobito u ranim fazama rata. Na koncu je Rusija izgubila oko 842 tisuće četvornih kilometara (15,4 posto ukupne predratne površine), na kojima je živjelo 31,5 milijuna ljudi (23,3 posto predratne populacije Carstva).

Kolaps Carstva je doveo do pojave novih država. Ponovno je uspostavljena nezavisnost Poljske, a Latvija, Estonija, Litva i Finska su prvi put u svojoj povijesti stekle državnost. Rumunjska je iskoristila priliku i anektirala Besarabiju.

Čak i danas geopolitičku situaciju u istočnoj Europi karakteriziraju nelagodni i složeni odnosi između zemalja koje su nastale iz pepela Ruskog Carstva 1918. godine.