Zašto su ruski plemići u 19. stoljeću među sobom razgovarali na francuskom?

Maurice Quentin de La Tour; Pierre Mignard; Hyacinthe Rigaud; Orest Kiprensky; Franz Krüger; George Dawe
U 18. i 19. stoljeću francuska je gramatika pojedinim Rusima bila prva gramatika koju su učili. S druge strane, privatne satove francuskog su im u početku davali bivši robijaši i varalice. Kako i zašto je poznavanje francuskog jezika postalo obavezno u krugovima ruskog plemstva?

Kada se knez Dmitrij Golicin (1771.-1844.), moskovski general-gubernator, iznervirao i počeo psovati na ruskom, njegovi podčinjeni su se uplašili i ujedno se suzdržavali da ne prasnu u smijeh. On je tada upotrebio najvulgarnije riječi, ali s elitnim francuskim izgovorom.

Portret kneza D. V. Golicina

Stvar je u tome što je Golicin bolje znao francuski nego ruski jezik. Veći dio svoje mladosti on je proveo u Francuskoj, a kada je 1820. postao moskovski general-gubernator, svi su primijetili da on govori ruski s primjetnim francuskim naglaskom i da u pisanju na ruskom pravi nevjerojatne greške.

U 19. stoljeću je to u Rusiji bila uobičajena pojava, jer su svi predstavnici plemstva među sobom razgovarali na francuskom. Taj običaj je privremeno suzbijen u ratu protiv Napoleona, ali nije iskorijenjen.

1. Ruskom plemstvu je bio potreban jezik koji sluge ne razumiju

Paviljon

Prvi "ermitaž" u Rusiji napravio je Petar Veliki u Peterhofu, predgrađu Sankt-Peterburga. Tako su Rusi zvali paviljon izvan grada u kojem su se plemići mogli odmoriti i odvojiti od svojih slugu. Posluga je mogla biti samo u prizemlju, dok je plemstvo boravilo na katu.

Postojao je mehanizam poput dizala pomoću kojeg je posluga slala hranu gospodi na katu i tako nije mogla čuti njihove razgovore.

Petar Veliki je s prijateljima često večerao u ermitažu, jer tada još uvijek nije postojao običaj da se razgovara na francuskom. A kada je riječ o milijunima rubalja ili milijunima života, nikome nije u interesu da portir ili sluškinja za sudoperom prisluškuje i zatim širi tu priču. Iz tog je razloga francuski izabran kao jezik koji sluge ne razumiju. 

2. Francuski je postao međunarodni jezik političara u Europi

Stranica iz Westfalskog sporazuma na francuskom jeziku.

U Europi je u moderno doba (od 1500. godine) latinski bio međunarodni jezik znanosti i diplomacije. Ali on nije bio lak za učenje i poznavali su ga samo visokoobrazovani ljudi, pa je zbog toga u međunarodnim odnosima njegovo mjesto zauzeo francuski.

Francuski je 1539. godine postao službeni jezik Francuske, a sto godina kasnije, 1635., osnovana je Francuska akademija za reformu francuskog jezika. Formuliran je niz određenih gramatičkih pravila. Prvi važniji međunarodni dokumenti napisani na francuskom jeziku bili su Westfalski mirovni sporazumi.

Od sredine 17. stoljeća i ruski diplomati i znanstvenici počeli su učiti francuski.

3. Mnogi Francuzi su poslije revolucije 1789. godine emigrirali u Rusiju i tamo davali satove francuskog

U Ruskom Carstvu 18. stoljeća samo su najbogatiji ljudi mogli osigurati svojoj djeci elitno europsko obrazovanje, tj. poslati ih na školovanje u inozemstvo. Ostali plemići su mogli samo unajmiti Francuza koji bi davao satove njihovoj djeci i živio na njihovom imanju. Ti učitelji su ruskim dječacima i djevojčicama davali satove francuskog jezika, glazbe, plesa, jahanja i lijepog ponašanja. Dječacima su davali još i satove mačevanja, a djevojčicama satove slikanja.

Mnogi takvi učitelji su prije Francuske revolucije bili sitni kriminalci i varalice, i u svakom slučaju nisu imali visoko obrazovanje. Ruski povjesničar Jurij Lotman piše kako je 1770. godine u jednoj prilici francuski zastupnik u Peterburgu prepoznao svog bivšeg kočijaša koji je u Rusiji postao učitelj. Još gori je bio slučaj kada se odbjegli fracuski robijaš, žigosan simbolom heraldičkog ljiljana kao i svi robijaši, u Rusiji predstavio kao burbonski princ i umalo se oženio plemkinjom, ali su ga obrazovaniji Rusi na vrijeme raskrinkali.

Stanje se promijenilo poslije Francuske revolucije, kada je ogroman broj obrazovanih Francuza (uključujući i predane monarhiste) napustio domovinu u bijegu od zvjerskog terora. Oni su rado dočekani u Ruskom Carstvu koje je tada bilo apsolutistička monarhija, kao i Francuska.

Od kraja 18. stoljeća učitelj iz Francuske je bio obavezan praktički u svakoj ruskoj plemićkoj obitelji. Novi francuski učitelji su bili obrazovaniji od svojih prethodnika i usađivali su ruskom plemstvu pravi francuski jezik i prave francuske manire.

4. Plemstvo se znanjem francuskog jezika izdvajalo od ostalih

Bal u Peterburškoj plemićkoj skupštini 1913. godine povodom 300. godišnjice dinastije Romanov.

U 19. stoljeću je rusko plemstvo toliko savladalo francuski jezik da su mnogi plemići poput kneza Dmitrija Golicina bolje znali francuski nego ruski. Oko 70% knjiga u biblioteci prosječnog ruskog plemića bilo je na francuskom jeziku. Rusi su Georgea Byrona, Williama Shakespearea, Waltera Scotta, Heinricha Heinea i druge europske pisce čitali u prijevodu na francuski. Engleska književnost na engleskom jeziku je u program školovanja ruskog plemića ušla tek kasnije, u 19. stoljeću.

U privatnoj prepisci i naročito u ljubavnim pismima koristio se isključivo francuski jezik. Car Nikolaj I. je naredio da se svi državni dokumenti pišu samo na ruskom jeziku, ali to nije mnogo pomoglo. Može se slobodno reći da je rusko plemstvo 19. stoljeća bilo dvojezično. Poznavanje francuskog jezika bilo je svojevrsni znak prepoznavanja.

Zanimljivo je da su Francuzi i sami priznavali Rusima dobro poznavanje francuskog jezika i kulture. U Stendalovom romanu "Crveno i crno" (1830.) glavni junak Julien Sorel upoznaje ruskog kneza Korazova i druge ruske plemiće s kojima se druži i od kojih može naučiti mnogo toga o finim manirama i kulturnom ponašanju. Stendal govori o tome da su Rusi u Europi 19. stoljeća zaista bili nositelji stare francuske kulture.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće