Mrzio je "komunjare" i pomogao Amerikancima da naprave nuklearno oružje, a bio je Rus
Filmska ratna kronika iz 1945. godine prikazuje grupu američkih i britanskih vojnika koji se osmjehuju i mašu u znak pozdrava dok iz oslobođene Francuske odlaze na istok prema njemačkim gradovima. Oni su pripadali sasvim posebnoj jedinici, udruženom američko-britanskom timu misije "Alsos". Cilj im je bio dokopati se njemačkih nuklearnih tajni prije Sovjeta, kako bi unaprijedili američki i britanski nuklearni program. I bio je to ogroman uspjeh.
Boris Pash
Legion Media"Zaplijenjeni uranij, dokumenti i zarobljeni znanstvenici su za budući Projekt Manhattan i predstojeći hladni rat imali vrijednost suhog zlata", objašnjava britanski povjesničar, stručnjak za Drugi svjetski rat Mark Felton u dokumentarnom filmu "Uhvatiti Heisenberga: Zadobivanje njemačkih nuklearnih tajni".
U ovom dokumentarnom filmu možete vidjeti i osobu koja je predvodila misiju "Alsos". Bio je to oniži, ali snažan muškarac s naočalama, pukovnik Boris Pash. "Da nije bilo Borisa Pasha, ne bi bilo ni Hirošime ni Nagasakija", smatra ruski povjesničar Ivan Kurilla s Europskog sveučilišta u Sankt-Peterburgu. Pash je sigurno učinio sve u svojoj moći kako bi preduhitrio Crvenu armiju u utrci za njemačkim nuklearnim projektom. Na kraju krajeva, bio je rođen kao Boris Paškovski, a mrzio je komuniste koji su mu ukrali zemlju.
Pash protiv boljševika
Premda je po rođenju bio Rus, Boris Paškovski je na svijet došao na američkom tlu 1900. godine. Njegov otac Fjodor Paškovski, svećenik, služio je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Americi. Odgajan u pravoslavnoj tradiciji i u dvojezičnom rusko-engleskom okruženju, trinaestogodišnji Boris se 1913. godine sa svojom obitelji vratio u Rusko Carstvo, zadržavši ipak američko državljanstvo, što se pokazalo kao vrlo važno za njegov daljnji život.
1916.-1917. otac i sin su se priključili ruskoj vojsci koja se borila protiv Njemačke i Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu. Fjodor je bio vojni svećenik, a 16-godišnji Boris vojak u artiljeriji. Obitelj Paškovski, odani kršćani i monarhisti, nije prihvatila komunističku revoluciju 1917. godine i Boris se priključio Bjelogardejcima, želeći spriječiti boljševike da preuzmu kontrolu nad Rusijom. Međutim, sve je bio uzalud.
"Napuštajući Rusiju na brodu Crvenog križa, Paškovski je zapamtio lica tisuća ljudi koji su se tiskali u pristaništu, nadajući se bijegu iz zemlje. Tijekom godina koje su uslijedile oni koji su tada napustili zemlju sanjali su o tome da se vrate i osvete boljševicima", zapisao je Oleg Bejda, vojni povjesničar, stručnjak za rusku emigraciju. Poslije nekoliko godina provedenih u Europi Boris se vratio u SAD, gdje je skratio prezime i postao Boris Theodore Pash. Kao i mnogi drugi bijeli emigranti, bio je tvrdokorni antikomunist.
Pash u protuobavještajnoj službi
Pash je neko vrijeme živio kao običan građanin: žena, djeca, crkva nedjeljom (naravno, pravoslavna). Selio se iz Springfielda u Chicago, a zatim u Los Angeles, radeći u školama kao nastavnik tjelesnog odgoja. 1930. godine ponovo se priključio vojsci, ovoga puta američkoj rezervi. Zapovjedništvo je obratilo pažnju na njegovo poznavanje ruskog jezika i na komunikacijske vještine koje je posjedovao, pa se očekivalo da će u slučaju mobilizacije biti angažiran u protuobavještajnoj službi. Osim toga, kako je Pash kasnije sam priznao, od 1925. godine je surađivao s FBI-jem kao rezervist.
"Nikada nije bio službeno zaposlen u FBI-ju, ali je moguće da je obavljao neke specifične zadatke i informirao Ured o nekim stvarima", pretpostavlja Ivan Kurilla. U svakom slučaju, Pash je 1940. godine, već kao kapetan, stupio u aktivnu vojnu službu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata njegova karijera je brzo napredovala: 1942. godine bojnik Pash postavljen je za šefa protuobavještajne službe u sjedištu 9. korpusa vojske u San Franciscu. Tijekom 1942.-1943. putovao je širom Amerike boreći se protiv "unutarnjih neprijatelja", a prije svega protiv "prokletih komunjara".
Kasnije, dok je koordinirao sigurnost američkog nuklearnog programa, Pash nije bio ljubazan prema znanstvenicima s kojima je radio. Posebno mu je zbog svojih ljevičarskih stavova bio mrzak Robert Oppenheimer, budući "otac bombe". Sumnjao je da je on špijun Moskve i čak tražio da bude uklonjen iz projekta, ali general Leslie Groves, Pashov šef, inzistirao je da Oppenheimer ostane u timu.
Pash u Europi
Iako možda za kolege nije bio "dobrica", Pash se pokazao kao izvanredan časnik tijekom misije "Alsos" (1943.-1945.), koju je predvodio kao zapovjednik. Znanstvenici i vojnici misije djelovali su hrabro. Oni ne samo što su bili među prvim saveznicima koji su ušli u oslobođene gradove 1945. godine, nego su sve vrijeme iza linije fronta radili na tome da spriječe Sovjete da dođu do njemačkih nuklearnih otkrića.
Boris Pash je bio uzor za sve. Na primjer, njegova je grupa u travnju 1945. godine otkrila tajno skladište radioaktivnog radija u gradu Weidi, samo nekoliko sati prije nego što su Sovjeti zauzeli grad. Nažalost, radij je bio bez zaštitnih kapsula i zato vrlo opasan. Pash nije želio riskirati živote svojih vojnika, stavio je radij u svoju torbu i prevezao ga u svojim kolima do zone savezničke kontrole. Radioaktivna torba se sve vrijeme nalazila pored njega. Zbog toga je, kako je posvjedočio jedan od posjetitelja 92-godišnjeg Pasha 90-ih godina, čak i 50 godina poslije rata "patio od bolne opekotine od radijacije na desnoj nozi koja mu je ostala iz rata".
Drugi primjer Pashove odvažnosti opisao je Oleg Bejda: iza neprijateljskih linija, umjesto da čeka američku vojsku da stigne i zauzme njemački grad Tannheim, Pash je iz obližnjeg hotela telefonom pozvao gradonačelnika grada i rekao mu: "Ja sam pukovnik američke vojske, imate 15 minuta da se predate." Tannheim je odmah kapitulirao, premda Pash nije imao dovoljno vojnika niti da izvede juriš. Nijemci su nasjeli na njegov blef. Nije nikakvo čudo što su mu, prema svjedočenjima njegovih kolega, vojnici bili vrlo odani.
Pashove tajne
Pukovnikove poslijeratne aktivnosti nisu tako dobro dokumentirane (odnosno, dokumenti o njima još nose oznaku tajnosti). Od 1948. do 1952. radio je kao vojni predstavnik u CIA-ji, zadužen za kontroverzni program PB-7, koji je navodno bio vezan za antikomunističku aktivnost Amerike u Europi i, između ostalog, za ubojstva i otmice.
"Dokumenti s kojih je nedavno skinuta oznaka povjerljivosti ukazuju na to da je Pash nabavljao velike količine informacija koje je PB-7 koristio da bi potkopavao prosovjetske režime", piše Oleg Bejda. Na primjer, kratak dopis upućen Pashu od strane njegovog zamjenika dokazuje da su 1949. godine Amerikanci skovali zavjeru za državni prevrat u Albaniji, ali bez uspjeha. Razmjeri aktivnosti programa PB-7 u Europi i dalje su nepoznati većem dijelu javnosti. Boris Pash je cijelog života tvrdio da ništa ne zna o programu PB-7, kao i njegovi kolege.
Umirovio se 1963. godine i preostale 42 godine života proveo pišući memoare, putujući po svijetu i ponekad samo u prolazu komentirajući neke specifičnosti svoga posla. Boris Pash je umro 1995. godine i, premda se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, Boris Paškovski se nikad nije vratio u Rusiju, zemlju svojih predaka.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu