Zašto nacisti nisu mogli dešifrirati tajne kodove SSSR-a?

Hitler govori u Reichstagu

Getty Images
Kriptografi Sovjetskog Saveza su tijekom ratnih godina možda bili jedna od najvažnijih borbenih jedinica na fronti, a nacisti su vodili pravi lov na njih.

"... onaj tko se domogne ruskog šifranta ili ruske tehnike za šifriranje bit će nagrađen Željeznim križem, dopustom u matičnoj državi i osiguranim radom u Berlinu, a nakon završetka rata - imanjem na Krimu", tako je bilo u naredbi Adolfa Hitlera u kolovozu 1942. godine. Ali ta naredba nikad nije izvršena.

Tijekom Drugog svjetskog rata neprijateljski dešifranti nisu mogli pročitati nijedan presretnuti sovjetski kriptogram obrađen strojnim šiframa. Takav sustav šifriranja je mogao biti ranjiv samo u jednom slučaju: ako bi zajedno sa šiframa bili pronađeni pripadajuća tehnika i ključevi. Međutim, ruski šifranti Velikog domovinskog rata su se pokazali kao pravi heroji, a postojanost tih šifri je uglavnom bila osigurana njihovom nesebičnom hrabrošću.

Stručnjak u području kriptografije Dmitrij Larin u svom članku "Zaštita podataka sovjetskih partizana u Drugom svjetskom ratu" tvrdi da su "sovjetski kriptografi prema instrukciji imali pouzdano osiguranje,  a obično su pred sobom imali kanistar s benzinom i pri ruci držali granatu kako bi mogli uništiti dokumente, opremu i sebe ukoliko bi se neprijatelj približio."

Lov na sovjetske kriptografe

Jelena Stempkovska

Nijemci su organizirali pravi lov na sovjetske kriptografiju s ciljem da dođu u posjed njihove tehnike i šifara. Kao rezultat toga, mnogi su kriptografi izgubili život. Ruski povjesničar V. A. Anfilov piše da su "prvi na udaru bili kriptografi u sovjetskom veleposlanstvu u Njemačkoj kada su 22. lipnja 1941. vrlo brzo stigli da spale najvažnije, tj. šifre."

Istoga dana su esesovci napali zgradu sovjetskog predstavništva u Berlinu. Kriptograf sovjetskog trgovinskog predstavništva Nikolaj Logačov se zabarakadirali u jednoj sobi i spalio sve šifre, gubeći svijest od gustog dima. Hitlerovci su provalili u sobu, ali je već bilo kasno - sve šifre su bile uništene. Logačov je zarobljen, a kasnije zamijenjen za pripadnike njemačkih diplomatskih predstavništava u Moskvi ".

Šifranti su najčešće umirali dok su štitili šifre. Tragična priča o smrti radiotelegrafiste Jelene Stempkovske objavljena je u novinama "Krasna Armija": "Njemački vojnici naoružani strojnicama prodrli su u zapovjedno mjesto bataljona. Primijetili su radiotelegrafistu i pojurili prema njoj. Jelena je uzela karabin i ubila dvojicu njemačkih vojnika, ali su se hitlerovci u velikom broju bacili na Stempkovsku i uhvatili je. Mučili su je cijelu noć, ali je djevojka uporno šutjela. Vodili su je po polju i maltretirali je, a zatim joj odrezali ruke ..."

Tajna ruskih kodova

Radiotelegrafist prima vijesti od sovjetskog informativnog ureda.

Za svaku se poruku na fronti razvijao poseban kod koji se nikada nije ponavljao. Zbog nedostatka kriptografskog sustava, protivnici praktički nikada nisu uspjeli dešifrirati frontovske poruke SSSR-a.

Tijekom ratnih je godina na strojnu šifriranu komunikaciju pao veliki pritisak u pogledu prijenosa tajnih telegrama: vojni su stožeri dnevno primali do 60, a frontovski i do 400 telegrama.

Na frontu su korištene kriptografske strojevi i aparati za tajno telefoniranje. Najpouzdaniji kriptografski aparat koji je korišten za šifriranje poruka od posebne važnosti bio je stroj sa oznakom M-101 "Izumrud", napravljen 1942. godine.

Pored "Izumruda" na frontu je korištena i oprema "Sobolj-P". Prema povjesničaru Dmitru Larinu, to je bio najsofisticiraniji uređaj za šifriranje poslanih podataka koji su u svijetu bili bez premca. Čim su napravljeni prvi takvi uređaji, odmah su poslani u Stalingrad. "Sobolj-P" je omogućavao uspostavljanje veze pomoću radio kanala, a ne žičanim telefonskim linijama koje je neprijatelj lako mogao uništiti i prisluškivati. Bilo je krajnje teško provaliti sustav šifriranja zatvorene radioveze.

Čuveni zapovjednici Drugog svjetskog rata u svojim su memoarima zapisali da bez šifri ne bi pobijedili u ratu.

Bitka za Moskvu. Sjedište zapadnog fronta. S desne strane: zapovjednik Zapadnog fronta, general Georgi Žukov.

Georgij Žukov, sovjetski "maršal Pobjede" je pisao kako mu je dobro obavljeni posao kriptografa pomogao da pobijedi u mnogim bitkama, a maršal Ivan Konjev, koji je oslobađao Ukrajinu, Moldaviju, Rumunjsku, Poljsku i Čehoslovačku, i sudjelovao u Berlinskoj i Praškoj operaciji, pisao je:  “Općenito, moramo reći da nam je ova visokofrekventna veza, kako kažu, bila poslana od Boga. Ona nas je spasila, bila je tako stabilna u najtežim uvjetima da moramo odati počast našoj opremi i našim vezistima koji su opsluživali tu vezu i u bilo kojoj situaciji doslovno za petama pratili ljudi koji su koristili ovu komunikaciju dok su se kretali.“

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće