Anzalijska operacija: Kako su Rusi povratili flotu od Engleza

Arhiva fotografija brodova ruske i sovjetske mornarice/Wikimedia.org
Prije sto se godina na Kaspijskom jezeru dogodila bitka koja nije poznata koliko zaslužuje. Mornarica mlade sovjetske države prisilila je garnizon engleske mornaričke baze na predaju, osvojivši ne samo flotu bjelogardejaca, nego i britanske obalne baterije i gomilu druge vojne opreme. U Moskvi i Londonu se o ovoj pobjedi nije puno govorilo: ekstravagantni potez sovjetske mornarice nije bio besprijekoran s točke gledišta međunarodnog prava, dok Englezi nisu htjeli da se priča o njihovom porazu.

Poslije poraza Dobrovoljačke vojske u Kubanju bjelogardejska Kaspijska flotila se povukla u Iran i pristala u luci Anzali pod kontrolom Engleza. Sovjetski Savez nije mogao dozvoliti da se ova flota ubuduće koristi protiv njega, a zakonski ju je teško mogao povratiti, s obzirom na to da je luka službeno bila neutralna.

Tada su diplomat Fjodor Raskoljnikov i vojskovođa Sergo Ordžinikidze osmislili smioni pothvat: da ulazak na iranski teritorij predstave kao operaciju Ratne mornarice Azerbajdžana (u Bakuu je uoči toga proglašena sovjetska vlast) ili kao napad nepoznatih gusara. Kremlj je odobrio akciju pod uvjetom da zemlja Sovjeta formalno ne bude umiješana.

Jedna karta za sve

U akciju je krenula još šarenija eskadra od flotile koju su imali bjelogardejci. Nekoliko na brzinu naoružanih trgovačkih brodova, topovnjače i tri teretna broda s dvije tisuće pripadnika desantnih jedinica. Glavna ofenzivna sila bile su torpiljarke s obučenom posadom koje su stigle iz Baltičkog mora. Iz Lankorana je kopnom do Anzalija upućena konjička divizija. Garnizon britanske baze brojao je 2000 vojnika, a imali su na raspolaganju obalnu artiljeriju, oklopna vozila i avijaciju. Ulaz u luku čuvala je ploveća artiljerijska baterija.

Čitava sovjetska eskadra imala je samo jednu pomorsku kartu. Konjanici su dobili drugu vojnu kartu, ali na njoj su točke značajne za operaciju imale drugačije nazive. Ipak, 18. svibnja 1920. godine u zoru sovjetski brodovi su doplovili do Anzalija i otvorili vatru. Operacija je bila pomno planirana: koristila je efekt iznenađenja, imala manevre za skretanje pažnje neprijatelja i iznenadni napad konjanika s leđa Britanaca. Ali i sreća je odigrala svoju ulogu: jedan od prvih ispaljenih projektila pogodio je ravno u britanski stožer. Englezi su u donjem rublju iskakali kroz prozore, kasnije se pravdajući time što "normalne vojske ne ratuju noću".

Raskoljnikov i Ordžinikidze su u obzir uzeli čak i to da je vrijeme Kaspijske flotile bilo dva sata ispred vremena u Anzaliju.

"Dokaz engleske nemoći"

Poslije nekoliko sati borbe Britanci su poslali pregovarače. Kada je osigurala časnu kapitulaciju uz zadržavanje osobnog oružja, i to tako vješto da nijedna točka sporazuma nije zabilježena na papiru, engleska vojska je napustila Anzali. Na kraju njihove kolone nalazila su se sanitarna vozila. U njima nisu bili ranjenici, koje su ostavili u lokalnoj bolnici, nego zatvarači artiljerijskog oruđa britanskih obalnih baterija. Kada je prijevara otkrivena, britanski zapovjednik-bojnik je predložio da se crvenima vrate zatvarači u zamjenu za dozvolu da se iz Anzalija ponesu njegova osobna kada i klavir.

Perzijski desant je bio svojevrsna osveta sovjetske mornarice Englezima, koji su godinu dana ranije izvršili napad na Kronstadt. U lipnju je Times objavio karikaturu: medvjed s mangupski nakrivljenom mornarskom kapom sjedi na repu lijenog perzijskog mačka, dok britanski lav zbunjeno promatra što se događa. "Brzo povlačenje anzalijskih snaga pred očima Bliskog istoka samo je dokaz engleske nemoći", pisao je list.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće