Kada se Sovjetski Savez suočio s kritikom poslije invazije zemalja potpisnica Varšavskog ugovora na Čehoslovačku 1968. godine, javnu podršku je dobio upravo od Fidela Castra, vođe Kube. Castro je osudio Praško proljeće i pozvao na "udruženu borbu protiv proameričkih agenata i špijuna". Godinama nakon ove značajne demonstracije podrške Kuba je i dalje bila jedan od najbližih saveznika Sovjetskog Saveza u Hladnom ratu.
Odmah poslije Kubanske revolucije sovjetska inteligencija i vođe nisu znali puno o tome tko je zapravo Fidel Castro i kakvi su njegovi ciljevi: razmatrala se čak i mogućnost da ga plaća CIA.
Međutim, ubrzo su početak Hladnog rata i američki ekonomski i vojni pritisak Kubu gurnuli u čvrst zagrljaj Sovjetskog Saveza. Otočna zemlja je postala jedino komunističko uporište u zapadnoj hemisferi, što joj je davalo izuzetan značaj u doba zaoštrenog ideološkog sukoba.
Tokom godina poslije Kubanske revolucije SSSR je pokretao i održavao kubansko gospodarstvo, plaćajući desetostruko višu cijenu za šećernu trsku s Kube, najveći izvozni artikal ove zemlje. Zauzvrat je Sovjetski Savez stekao bliskog saveznika na samo 250 kilometara od obala Floride.
Sovjeti su sagradili i vodili špijunsku bazu na Kubi, poznatu kao Radioelektronski centar u Lurdesu, na samo 150 kilometara od Key Westa i 300 kilometara od Miamija. Sovjetski Savez i Kuba su također profitirali na neuspjeloj američkoj operaciji u Zaljevu svinja na Kubi 1961. godine, postavivši nuklearne rakete na ootoku. Taj potez izazvao je Kubansku raketnu krizu koja je riješena na obostranu korist Moskve i Washingtona.
Hladni rat između Amerike i SSSR-a na Bliskom istoku izgledao je kao partija šaha: svaka strana je pokušavala neutralizirati strateške prednosti suprotne strane u ovoj regiji, koja je imala suštinski značaj i istovremeno nosila veliki potencijal za izbijanje sukoba. U atmosferi tenzija između Izraela i arapskih zemalja Sovjetski Savez je izabrao svoje saveznike.
Od samog početka Hladnog rata krajem 40-ih SSSR je arapske zemlje, posebno Egipat i Siriju, opskrbljivao sovjetskim oružjem i slao tamo vojne savjetnike. Sovjeti su odigrali ključnu ulogu u povlačenju trupa Velike Britanije i Francuske iz Egipta 1956. godine, kada je egipatski predsjednik Abdel Naser nacionalizirao Sueski kanal i tako doveo do vojne invazije ovih zemalja.
Mada Sovjetski Savez nije uspio usaditi komunističku ideologiju na Bliskom istoku, koristio je isporuke oružja i drugu vrstu pomoći za stjecanje političkog utjecaja u regijij. Nakon što je 1971. godine sovjetska mornarica stekla pristup sirijskim lukama, Amerika više nije bila jedini igrač u Sredozemnom moru, s obzirom da je Peta operativna eskadra sovjetske mornarice držala protutežu američkoj Šestoj floti baziranoj u Italiji.
Čak i nakon što je Egipat poslije Naserove smrti okrenuo leđa Sovjetskom Savezu, Sirija je ostala sovjetsko uporište na Bliskom istoku sve do raspada SSSR-a 1991.
Neki promatrači opisali su prisustvo Sovjetskog Saveza u afričkim zemljama po principu: maksimum dobiti uz minimalni rizik. Afričke zemlje, oslabljene nakon dekolonizacije, postale su prostor za širenje komunističke ideologije i stjecanje strateških uporišta u ovom značajnom regionu u kojem se pojavio vakuum moći poslije povlačenja europskih sila.
Sovjetski Savez je tokom Hladnog rata podržavao brojne pobunjeničke pokrete širom afričkog kontinenta, ali najznačajniji saveznik u Africi bila mu je Etiopija.
Ova zemlja na Afričkom rogu je i prije Oktobarske revolucije 1917. godine bila privlačna za Rusiju, jer su njeni vladari tu videli stratešku priliku za širi prodor na afrički kontinent.
Međutim, vrhunac sovjetsko-etiopskog prijateljstva nastupio je tek 1977. godine, kada je Somalija, u to doba sovjetska satelitska država, raskinula odnose sa SSSR-om, protjerala sovjetske savjetnike i počela ofenzivu protiv Etiopije.
Odmah poslije napada Moskva je uskočila sa isporukama oružja i druge vojne opreme Etiopiji (između ostalog, 80 letjelica, 600 tenkova i 300 oklopnih transportera) putem zraka i mora s učinkovitosti i brzinom, koja je zbunila zapadne protivnike Sovjetskog Saveza.
Zajedno sa 17 000 kubanskih vojnika koji su na ratište stigli iz Angole sovjetska vojna pomoć je brzo preokrenula tok rata i omogućila Etiopiji da odbije somalijsku ofenzivu.
Ovaj incident je kapitalističkom bloku jasno pokazao sovjetsku sposobnost da oblikuje događaje u svijetu i učvrstio status SSSR-a kao globalne sile.
Mnogo kasnije britanski pisac bestselera Willbur Smith zasnovao je jedan od svojih romana na događajima sovjetskog prisustva u Africi.
Rat u Vijetnamu, koji je trajao od 1955. do 1975. godine, pružio je Sovjetskom Savezu mogućnost da potkopava američko imperijalističko miješanje u Indokini.
Tokom sukoba Sovjeti su sjevernovijetnamskim gerilcima pod vođstvom odanog socijalista i marksista, Ho Ši Mina, slali veliku vojnu pomoć, uključujući zrakoplove, radare, topničke i protuzračne sustave, malokalibarsko naoružanje, hranu i medicinsku opremu. Sjevernovijetnamski piloti lovačkih zrakoplova također su obučavani u Sovjetskom Savezu prije svoje borbe protiv Amerikanaca u Južnom Vijetnamu.
Zauzvrat je Sovjetski Savez poslije pada Sajgona dobio pristup mornaričkoj bazi u zaljevu Kam Ran gdje je razmjestio svoju Tihooceansku flotu. Ova baza je postala ključni faktor u sovjetskom projiciranju širenja moći i prikupljanja obavještajnih podataka.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
