Ako se danas u Rusiji obratite prolazniku riječju "druže" ili počnete govoriti o neminovnom trijumfu svjetskog proletarijata, vjerojatno će se vaš sugovornik naći u čudu. Sto godina nakon Listopadske revolucije u kojoj su na vlast došli boljševici, zatim 70 godina s manje ili više uspjeha gradili komunizam, u tu ideologiju građani Rusije više ne vjeruju. Komunistička stranka se ugradila u sustav vlasti i na posljednjim izborima dobila skromnih 13% glasova.
I Lenjin, i boljševici, i kongresi svevideće i mudre partije - sve je to otišlo u povijest s raspadom SSSR-a 1991. godine. Ostale su samo crvene petokrake na kulama Kremlja, gomila spomenika podignutih Lenjinu (u Rusiji ih ima preko 5300, po statistici stranice Lenin Statues) i druga sovjetska simbolika, poput memorijalnih objekata. Ali od ideologije nije ostalo ništa, iako je 1917. godine sve počelo s ogromnim entuzijazmom.
Teoretičari klasne borbe 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels bili su uvjereni da će se socijalistička revolucija dogoditi u zemljama s razvijenim kapitalističkim društvom gdje postoji moćna radnička klasa koju ugnjetava buržoazija. Rusko Carstvo je tada bilo, prije svega, agrarna država gdje su seljaci činili 77 posto stanovništva, prema popisu iz 1897. godine, tako da nju spomenuti njemački znanstvenici u tom smislu nisu shvaćali ozbiljno. Računali su da ona najprije treba razviti kapitalizam, pa ga tek onda rušiti snagama pobunjenog proletarijata. Ali sve se odigralo drugačije.
Otkako je Veljačka revolucija 1917. godine srušila monarhiju, od ožujka do listopada 1917. godine u Rusiji se za vlast borilo nekoliko stranaka. Iz te borbe su kao pobjednici izašli najekstremniji socijalisti, tj. boljševici na čelu s Vladimirom Lenjinom. Oni su obećali narodu, izmučenom Prvim svjetskim ratom, momentalno izbavljenje od patnji i vrlo jednostavan recept za sretan život: narodima mir, seljacima zemlju, radnicima tvornice, a buržujima sramnu smrt.
"Ispada da su boljševici bili jedina politička snaga koja je dobro osjetila i iskoristila socijalnu mržnju i težnju narodnih masa za jednakošću i pravdom", piše povjesničar Aleksandar Orlov. S njim se slaže Aleksandar Pižikov, glavni znanstveni suradnik Instituta za društvene znanosti Ruske akademije za narodnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS). Po njegovom mišljenju, većina boljševika u Rusiji nije imala nikakve veze s marksizmom.
"Krajem 19. i početkom 20. stoljeća su u suštini postojale dvije Rusije", kaže Pižikov za RBTH Hrvatsku. Prva je bila Rusija plemstva, inteligencije i buržoazije, i nije se razlikovala od europskih država. Predstavnici viših slojeva su se orijentirali na kapitalizam i zapadni pravni sustav. Drugu Rusiju je predstavljala apsolutna većina seljaka i znatan dio radnika. Oni su živjeli po sasvim drugačijim zakonima.
"To je bila izrazito patrijarhalna sredina koja je u velikoj mjeri sačuvala straroobrednički, gotovo srednjovjekovni način života", kaže Pižikov. "Glavna institucija je bila zajednica. Seljaci su zajednički posjedovali zemlju i obrađivali je. Privatna svojina nije bila razvijena". Upravo ta, "druga Rusija", po Pižikovljevim riječima, rado je krenula za boljševicima kada su im oni predložili da se sve oduzme i podijeli narodu. "U suštini, seljačka Rusija je godinama u svojoj utrobi nosila sovjetsku vlast", kaže ovaj povjesničar. Upravo zbog toga je komunizam pobijedio u Rusiji, a ne zbog zainteresiranosti ruskog naroda za Marxove ideje.
Pižikov ujedno podsjeća da je ideja izgradnje svjetskog pravednog društva bez siromašnih i ugnjetavanih nakon nekoliko desetljeća sama sebe diskreditirala. "Već u razdoblju kada je vladao Brežnjev (tijekom 1970-ih) postalo je jasno da se stranačka 'nomenklatura' odvojila od naroda i da grozničavo pokušava zadržati vlast te da nikoga ne vodi ni u kakvu svijetlu budućnost", uvjeren je Pižikov. Po njegovom mišljenju, sveopće razočaranje u ideale komunizma bilo je katalizator raspada Sovjetskog Saveza, koji je u tom trenutku bio u velikim ekonomskim problemima.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
