Eksperimentalni tenkovi koje je SSSR napravio usred Drugog svjetskog rata

Eksperimentalni tenk KV-7

Eksperimentalni tenk KV-7

Javna domena
U najtežem razdoblju rata (od zime 1941. do 1942.) Sovjeti su razvili različite prototipove eksperimentalnih tenkova: KV-7, KV-8, KV-9 i KV-13.

Ubrzo nakon što su trupe nacističke Njemačke napale SSSR, graditelji tenkova iz Lenjingrada počeli su graditi oklopljena borbena vozila budućnosti. Radovima je rukovodio Žores Kotin, prisjeća se RG.

Ruski list citira knjigu "Oružje pobjede" (izdavač: Mašinostrojenije, 1987.): "U konstruktorskom birou ČTZ, pod rukovodstvom glavnog konstruktora Ž. Kotina, u zimu 1941.-1942. započelo se s radovima na projektiranju perspektivnih modifikacija teškog tenka:  KV-7, KV-8 i KV-9." A tu je bio i KV-13.

Čini se nevjerojatno, no u najsurovijem razdoblju rata (u prvim mjesecima) vlasti zemlje se nisu protivile eksperimentima s tenkovima. Štoviše, čak su dodijelile i znatna materijalna i financijska sredstva za njih.

KV-7, verzija tenka KV-1 s tri topa

Tenk KV-1

Njegova je konstrukcija bila originalna, no imala je nedostataka. Na kupolu tenka su se planirala ugraditi čak tri 76 mm topa ZIS-5. No s takvom se instalacijom kupola više nije mogla okretati. Dobiveni rezultat nije bio klasični tenk, nego samohodna haubica.

Međutim, u praksi se ta ideja nije realizirala. U konačnici je odlučeno da se ostavi jedan 76 mm top i da se uz njega ugrade dva 45 mm topa 20K.

Eksperimentalni tenk KV-7

Ovaj je tenk s tri topa trebao posadu od šest članova. Prototipovi su tijekom testiranja pokazali dobre rezultate, no vojnici su ovo vozilo odbacili, jer im nije bilo jasno zašto bi haubici bila potrebna tri topa koja bi bila usmjerena na jednu točku.

Usput, danas se u službi nekih svjetskih vojski nalaze samohodne haubice s dva topa.

KV-8, tenk koji je postao bacač plamena

Paralelno se s radom na KV-7 dovršavao i tenk-plamenobacač KV-8. Radovi na njemu su započeli prije rata, u proljeće 1941. godine.

Kao bacač plamena je trebao služiti sustav ATO-41. Ovaj je tenk trebao posadu od četiri osobe.

1942. se pojavio značajno poboljšani model bacača plamena, ATO-42.

Tijekom ratnih su godina proizvedena 102 tenka KV-8 i 25 tenkova KV-8S. Ta su se oklopna vozila pokazala prilično učinkovitima u raznim bitkama, uključujući bitku za Staljingrad. Tenkovi-plamenobacači se nisu masovno proizvodili, ali su doprinijeli pobjedi. Osim toga, u to vrijeme nijedna druga vojska nije imala takva borbena vozila stvorena na bazi teških tenkova.

KV-9, tenk koji nije vidio nijednu bitku

Već je krajem 1941. godine vojska zatražila od konstruktora da naprave teški tenk s moćnim topom. U sibirskom gradu Čeljabinsku započeli su radovi na takozvanom Objektu 229, koji je trebao postati tenk KV-9, iako nikada nije ušao u serijsku proizvodnju.

Novi se tenk bazirao na izvornim nacrtima za tenkove KV-1 i KV2. Druga verzija tenka KV imala je podvozje s dizelskim motorom od 600 konjskih snaga, torzijski ovjes i vozne karakteristike dovoljne za teški tenk. Na njega je ugrađena modificirana kupola tenka KV-1.

Objekt 229 je sa 122 mm haubicom na svojoj kupoli u svibnju 1941. prošao nekoliko poligonskih tvorničkih testiranja.

Testiranja su potvrdila da je ovo moćno oružje omogućilo novom tenku da se učinkovito bori protiv svih njemačkih oklopnih vozila. Osim toga, haubica U-11 je bila vrlo učinkovita u uništavanju bunkera i drugih utvrđenja.

Rezultati testiranja Objekta 229 pokazali su se uspješnima i vozilo je dobilo preporuku za serijsku proizvodnju i usvajanje u naoružanje pod nazivom "teški tenk KV-9". Nažalost, proizveden je samo jedan predserijski tenk. Zbog niza objektivnih i subjektivnih razloga KV-9 nikada nije završio u vojsci niti je sudjelovao u bitkama.

KV-13, prvi "električni" tenk

Zvuči nevjerojatno, no u Čeljabinsku su već od početka 1942. pokušali stvoriti oklopna vozila koja bi kombinirala električnu energiju i dizel, svojevrsne hibridne lokomotive na gusjenicama.

Projekt KV-13 je bio originalan u svakom pogledu. U pogledu mase je trebao odgovarati srednjem, dok je zaštita oklopa trebala odgovarati teškom tenku. To je ostvareno u tenku T-54, stvorenom nakon rata. Prvi prototip tenka KV-13 proizveden je u proljeće 1942., nakon čega su uslijedila njegova usavršavanja i kardinalne modifikacije.

U lipnju 1944. je izdana naredba Državnog komiteta za obranu i Narodnog komesarijata za tenkovsku industriju, koja je postavila temelje za praktični rad na stvaranju tenka s elektromehaničkim prijenosom. Tako su počeli radovi na Objektu 253. Kao baza je poslužio tenk KV-13.

Očekivalo se da će električni prijenos osigurati veću pokretljivost borbenog vozila i poboljšati njegovu upravljivost.

Kao pogonska jedinica Objekta 253 služio je dizelski motor V-12U snage 700 KS. On je bio spojen na glavni generator DK-305A. Drugi generator, SG-1A, postao je dio električnog sustava budućeg tenka. Ovaj je trofazni generator imao zadatak generirati struju za napajanje ventilatora za hlađenje dizelskih i vučnih motora, kao i za napajanje jedinica za punjenje baterije.

Ideje su izgledale sasvim izvedivo. Nažalost, sovjetska industrija nije bila u mogućnosti zaista ih i realizirati. Električni prijenos energije pokazao se funkcionalnim, ali prevelikim i preteškim. Ukupna težina svih transmisijskih jedinica iznosila je 3850 kg, a ukupna je težina Objekta 253 dosegla 54 tone.

Bilo je jasno da se "električni tenk" neće proizvoditi serijski. No u ovom slučaju najviše iznenađuje brzina realizacije inovativnih ideja. Razvoj Objekta 253 započeo je u lipnju 1944. godine, a izgradnja pokusnog tenka dovršena je u studenom iste godine. Prototip tenka je prešao oko 10 km i zaustavio se zbog kvara na električnoj opremi. I tu je stao zauvijek.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće