Okupacija u šest slika: Tko su bili najpoznatiji suđeni i nesuđeni osvajači Rusije?

Natalija Nosova
Samo je jedna država zapravo pokorila Rusiju, no ona već odavno ne postoji.

Kada govorimo o neprijateljima koji su pokušavali izvršiti invaziju i osvojiti Rusiju, govorimo o vremenskom rasponu od otprilike 1000 godina i nekoliko različitih "Rusija", uključujući Kijevsku Rus', Moskovsko Carstvo, Rusko Carstvo i Sovjetski Savez. Neprijatelji su također dolazili u različitim oblicima. Sjeverna vojna država. Dalekoistočno carstvo. Nekoliko ludih tirana koji su žudjeli za svjetskom dominacijom. Nitko od njih nije uspio osvojiti Rusiju. Bacili smo pogled samo na najbizarnije pokušaje, jer bi spominjanje svih ratova u kojima je ruski teritorij bio napadnut moglo potrajati zauvijek.

1. Mongolsko Carstvo

Dvoboj Peresveta i Čelubeja na Kulikovom polju, Mihail Avilov, 1943.

Stotine tisuća mongolskih ratnika na čelu s Batu-kanom (unukom Džingis-kana) napale su ruski teritorij tijekom 1220-ih i 1230-ih. Mongolskih je ratnika bilo između 300 i 600 tisuća, tako da se ruske feudalne zemlje nisu od njih mogle obraniti. Ruski su kneževi u to vrijeme bili podijeljeni i u stalnom rivalstvu oko kijevskog prijestolja. Mongolske su trupe 1237.-1238. opkolile Moskvu i Vladimir, moćne gradove središnje Rusije. Ruska je zemlja zatim poharana, a broj stanovništva je značajno smanjen.

Batu-kan je 1240. zauzeo Kijev. Mongoli su se nakon toga povukli, ali su prisilili ruske kneževe da se pokoravaju tatarsko-mongolskim kanovima i da im plaćaju velik danak. Ruski ratnici su bili prisiljeni sudjelovati u različitim vojnim kampanjama koje je vodila Zlatna Horda, dio Mongolskog Carstva, koja je i kasnije (od 1260-ih) kao zasebna država nastavila kontrolirati Rusiju.

Moskovski knez Dmitrij Donski je 1380. godine do nogu potukao tatarsku vojsku na Kulikovom polju, a točno je stotinu godina nakon toga, 1480. godine, za vrijeme vladavine moskovskog velikog kneza Ivana Trećeg, zbačen "jaram" Zlatne Horde.

2. Litva

Litavski ratnici 16. stoljeća, Jan Matejko

Litavske su zemlje kroz povijest uvijek graničile s Rusijom, a Litvanci su prije 12. stoljeća ruskim kneževima plaćali danak. Litva je početkom 13. stoljeća ojačala i započela redovito napadati ruske teritorije, zauzevši Smolensk (400 km zapadno od Moskve) i držeći ga neko vrijeme pod svojom vlašću. Oko 1240-ih je osnovana Velika Kneževina Litva, koja je nastavila ratovati protiv ruskih kneževina. Litvanska je vojska 1368. i 1370. opkolila Moskvu, a 1402. je uz pomoć poljske vojske ponovo zauzela Smolensk, koji je pod vlašću Litve bio do 1522. godine. Za vrijeme vladavine Ivana Groznog (1533.-1554.) ruska se carevina suprotstavila Litvi, Livonskoj konfederaciji, Poljskoj, Švedskoj i Danskoj u iscrpljujućem sukobu nazvanom "Livonski rat", koji je za Rusiju završio prilično loše: bila je prisiljena sve svoje teritorijalne akvizicije predati Poljsko-Litavskoj Uniji, što je rezultiralo nastankom "superdržave" 1569. godine.

3. Poljsko-Litavska Unija

Snage Poljsko-Litavske Unije pjevaju himnu Bogorodica prije bitke, Józef Brandt

Unija, također poznata kao Rzeczpospolita ("Republika" na poljskom), svoju je povijest započela uspješnim ratovima protiv Rusije. Od 1609. do 1618., za vrijeme Smute (velike političke i dinastijske krize), Unija je izvršila invaziju na Rusiju s ciljem da je osvoji i pokori. Poljska je vojska, koju je predvodio Stanisław Żółkiewski, zauzela Smolensk, a nakon njega i Moskvu, a zatim se zabarikadirala u Kremlju, sve dok je odatle nije protjerala Druga dobrovoljačka vojska Minjina i Požarskog. Rusija je 1617.-1618. uspješno izdržala još jedan napad vojske Unije, ovaj put pod vodstvom njihovog kralja Vladislava IV.

Ratovi su se nastavili tijekom 17. stoljeća, a Rusija je napokon uspjela povratiti zemlje Kijeva i Smolenska. Ratovi između Rusije i Poljske u 18. stoljeću doveli su do podjele poljske države između Rusije, Pruske i Austrije. Poljske snage su tada ponovno napale Rusiju, kao dio Napoleonove vojske. Poljska je kasnije postala guvernat Ruskog Carstva, koji se često bunio protiv Rusije, koju je Poljska smatrala okupatorom. Poljska je od 1918. do 1921. ratovala i protiv sovjetske Rusije, a to je završilo razgraničenjem poljsko-sovjetske granice, koja je vraćena otprilike tamo gdje je bila u 17. stoljeću.

4. Švedska

Poltavska bitka, Pierre-Denis Martin

Od 11. stoljeća (a možda i ranije) švedski su kraljevi ratovali protiv Novgorodske republike - ruskog grada-države, ali ne i Rusije u cjelini. Kad je Ivan Grozni osvojio Novgorod i prisvojio ga u Rusiji, Švedska je postala jedan od njegovih glavnih neprijatelja. Stalno je pokušavala osvojiti teritorij današnjeg područja Sankt-Peterburga, tada zvanog Ingrija. Te su zemlje tijekom 15. i 17. stoljeća pripadale čas Rusiji, čas Švedskoj, no glavni se sukob dogodio za vrijeme vladavine Petra Velikog.

Veliki sjeverni rat (1700.-1721.) je bio veliki sukob u kojem se Švedska suprotstavila mnogim europskim državama na čelu s Rusijom. Rat se vodio za Baltik. Šveđani su započeli sukob napadom na Rusiju, ali su potučeni u bitci kod Poltave (1709). 1718. godine je ubijen švedski kralj Karlo XII., što je dovelo do pada švedske moći. Rusija je 1721. godine, prema Nystadskom ugovoru, dobila teritorije Estonije, Livonije, Ingrije i jugoistočne Finske. Tijekom ovog rata je osnovan Sankt-Peterburg, a Petar je 1721. postao ruski car. Međutim, Švedska je zadržala veći dio finskog teritorija - sve do 1809. Švedska je tada bila u savezništvu s Napoleonovom Francuskom te je Rusiji prijetila blokadom izaza na Baltičko more. Tako je vojska Aleksandra I. oduzela Finsku od Šveđana i učinila je dijelom Ruskog Carstva. No to nije spasilo Rusiju od rata s Napoleonom.

5. Francuska

Napoleon se povlači iz Moskve, 1812. Ilustracija iz knjige s početka 20. stoljeća

Ogromni projekt za svjetsku dominaciju Napoleona Bonapartea stigao je i do Ruskog Carstva. Napoleon je isprva pobijedio rusku vojsku u bitci kod Austerlitza 1805. godine. Nakon toga je nastavio stvarati "kontinentalni sustav", podčinjavajući europske zemlje i postavljajući u njima marionetske vlade i kraljeve. Napoleon je 1808. sklopio mir s Rusijom. No nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da stupi u brak s nekom od ruskih princeza, Napoleon je počeo otvoreno govoriti o "rušenju Rusije". Car Aleksandar je odbio održati kontinentalnu blokadu britanske trgovine koju je promovirao Napoleon.

1812. godine, nakon višegodišnjih priprema koje su uključivale strogi nadzor ruskih unutarnjih poslova od strane francuske obavještajne službe, započeo je Veliki domovinski rat. U ovom ratu Napoleon nije dobio potporu Švedske ili Osmanskog Carstva, koji su pretpostavljali da će ova kampanja biti kraj za Napoleona.

Objedinjena europsko-francuska vojska je prilikom ulaska u Rusiju u lipnju 1812. brojala oko 600 tisuća vojnika. Ruska vojska je imala manje vojnika (oko 400 tisuća na početku rata, no brojka se kasnije povećavala), no oni su imali prednost ratovanja na svom terenu. Ovdje nećemo prepričavati cijelu priču o ratu 1812., no reći ćemo da su Napoleonove teritorijalne akvizicije bile najznačajnije još od vremena Zlatne Horde. One su, međutim, bile vrlo kratkog vijeka. Iako je Napoleon zauzeo Moskvu, francuski je vojskovođa do listopada 1812. shvatio da je njegova vojska zarobljena u neprijateljskoj zemlji bez zaliha ili smještaja, dok se zima počela približavati. Nakon tri neuspješna pokušaja sklapanja mirovnog ugovora, Napoleonova se vojska počela povlačiti i potpuno je poražena od strane ruske vojske i ruskih partizana. Rusija je vratila sve teritorije koje je Napoleon zaposjeo, a zatim ga slijedila sve do Pariza i tamo pomogla uništiti Napoleonovo Carstvo.

6. Osmansko Carstvo (Turska)

Bitka kod Navarina između Turske i savezničke flote Rusije, Engleske i Francuske

Rusko Carstvo i Turska imaju najdužu povijest vojnih sukoba. Ukupno su u ratu provele 69 godina, a njihovi su se sukobi protezali u razdoblju od 351 godine (1568.-1918). Bilo je 12 velikih rusko-turskih ratova (uključujući Krimski rat i borbe na Kavkazu tijekom Prvog svjetskog rata), od kojih je Rusija pobjedu odnijela u njih sedam, poražena bila u tri, dok u dva slučaja nije bilo pobjednika. Ratovi su se pretežno vodili za kontrolu nad sjevernom obalom Crnog mora, Sjevernim Kavkazom i turskim tjesnacima.

Tijekom većine sukoba Turska nije osvojila niti jedan ruski teritorij - Osmansko je Carstvo bilo zauzeto zaštitom vlastitih zemalja koje je Rusija pokušavala osvojiti kako bi preuzela kontrolu nad Crnim morem. Tek su 1678. godine Turci uspjeli zauzeti Čihirin, glavni grad kozačke države Zaporoških kozaka, no grad su razorili i uništili, pa to nije bila plodonosna pobjeda. Na Rusiju su nakon Krimskog rata njezini ujedinjeni neprijatelji (Francuska, Velika Britanija, Austrija i Pruska) vršili pritisak da neke od prethodno osvojenih turskih teritorija vrati Turskoj, uključujući tvrđavu Kars i njezinu okolicu. Međutim, Rusija je neke od tih teritorija kasnije ponovo zauzela nakon Rusko-turskog rata 1877.-1878., a oni su nakon rata između sovjetske Rusije i Turske 1918.-1921. opet vraćeni Turcima.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće