Sovjetski Savez nije odmah priznao razmjere svojih gubitaka. Službena procjena ljudskih žrtava poslije rata rasla je izravno proporcionalno protoku vremena: od 7 milijuna u vrijeme Staljina do 26,6 milijuna za vrijeme Vladimira Putina (i još nije definitivna).
Još uvijek je teško zamisliti toliki broj ubijenih u ratu i stradalih u pozadini. Ali još je teže bilo izboriti se s ovim nedostatkom ljudi.
Jednostavan odgovor na pitanje kako je Sovjetskom Savezu to pošlo za rukom je - nikako. Od ovih se gubitaka Rusija ne može potpuno oporaviti čak ni poslije 75 godina.
Kao prvo, situaciju je dodatno otežavalo to što gubici nisu bili raspoređeni ravnomjerno u svim dobnim skupinama. Među ubijenima je bilo najviše ljudi u dobi za mobilizaciju (što je također reproduktivno doba). Kao drugo, prvenstveno su stradali muškarci. Kao posljedica toga, u stanovništvu se pojavila značajna disproporcija među spolovima.
"Disbalans između muškaraca i žena u Rusiji bio je čak veći nego u Ukrajini i Bjelorusiji, koje su za vrijeme rata bile u cijelosti pod okupacijom, dok se u Rusiji pod okupacijom našlo samo oko četvrtine stanovništva", ističe istraživač ljudskih gubitaka Nikolaj Savčenko.
Prema popisu iz 1959. godine, žena je bilo za 18,43 milijuna više nego muškaraca, a natalitet je prepolovljen. "Ovako veliki pad nije se dogodio čak ni u Njemačkoj ili Poljskoj, koje su pretrpjele značajne ljudske gubitke tijekom Drugog svjetskog rata", kaže stručnjak iz centra "Carnegie", zamjenik direktora Instituta za demografiju "Visoke škole ekonomije" Mihail Denisenko. Migracije također nisu mogle pomoći, jer je malo ljudi sanjalo o tome da se preseli u Sovjetski Savez i malom broju je to bilo dozvoljeno.
Kasnije, u poslijeratnom Sovjetskom Savezu krajem 80-ih godina, ovaj disbalans se znatno smanjio i priraštaj stanovništva je već dostigao pristojan nivo, premda nije bio konstantan. Primjerice, 80-ih godina u zemlji je rođeno za 2 milijuna i 280 tisuća više djece nego što se očekivalo po svim prognozama.
Za ove privremene skokove nataliteta zaslužne su samo dvije okolnosti. Jedna od njih se dogodila još prije Drugog svjetskog rata. Staljin je 1936. godine objavio odluku "O zabrani abortusa". Osim toga, planirao je paket mjera financijske pomoći majkama. A zatim se pojavila tajna odluka Narodnog komesarijata za zdravstvo o povlačenju iz trgovine svih kontracepcijskih sredstava.
I pored svega toga, Rusija je bila prva zemlja na svijetu u kojoj je ozakonjen prekid trudnoće po ženinom izboru (u europskim se zemljama to dogodilo tek poslije Drugog svjetskog rata, 50-ih godina). 20-ih godina 20. stoljeća revolucionarka i Lenjinova supruga Nadežda Krupska je zapisala: "Liječnici i babice su zarađivali na abortusima. Jeftini abortus kojem su pribjegavale švelje, posluga i drugi, obično su obavljali potpuno nekompetentni ljudi i bio je vrlo rizičan... Ne može se smatrati zločinom uništenje ploda koji još nije postao živo biće i predstavlja još uvijek dio majčinog organizma." Ovakvo razmišljanje je u to doba bilo rasprostranjeno. Ali zbog ekonomskih teškoća, posebno masovne gladi 1932.-1933. godine, u zemlji je počeo nezaustavljivo padati natalitet i Sovjetski se Savez 30-ih godina odlučuje na nagli zaokret u socijalnoj politici.
Druga okolnost su olakšice koje su se dobivale unutar demografske politike zemlje. Njih su mogle koristiti žene rođene 50-60-ih godina, tako da je 80-ih došlo do naglog skoka nataliteta. Sve to je osiguralo nestabilan, ali ipak pozitivan prirast stanovništva. 2010. godine je razlika u zemlji između broja muškaraca i žena smanjena na 8 milijuna.
Pa ipak, to je neusporedivo sa situacijom kakva bi bila da je tih skoro 27 milijuna ljudi preživjelo. Stručnjaci i dalje ocjenjuju da Rusija "umire".
Natalitet u Rusiji je 2017. godine bio najniži u posljednjih 10 godina i otad se situacija nije popravila. Kako bi se nešto promijenilo, država je započela specijalni nacionalni projekt s trajanjem do 2024. godine pod nazivom "Demografija" i s proračunom od preko 40 milijardi dolara. Ovaj program je direktan nastavak državnih programa potpore iz sredine 2000-ih i njegova osnovna pokretačka snaga je isplaćivanje pomoći za obitelji s više djece (multiple-child allowance).
Ali smatra se da ni to neće biti dovoljno i demografi predviđaju još jedan pad nataliteta. Jedni pritom kritiziraju projekt "Demografija" zbog pretjerane velikog budžeta, dok drugi smatraju da financiranje treba uvećati barem 4 puta, dok ne dosegne 2% BDP-a. Kako ističe generalni direktor Instituta za znanstveno-društvenu ekspertizu Sergej Ribaljčenko, "u europskim je zemljama ovaj pokazatelj 3-4% BDP-a, a u Francuskoj 5-6%", pa ono što danas postoji u Rusiji nije dovoljno.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
