Zašto su SSSR i SAD htjeli baciti atomsku bombu na Mjesec?

Tijekom 1950-ih se zahuktao Hladni rat između Sovjetskog Saveza i SAD-a. Dvije supersile su se natjecale u broju i moći nuklearnih bojevih glava, ali i u osvajanju svemira. Rakete su bile neophodne da bi neprijatelj mogao biti zbrisan s lica zemlje jednim pritiskom gumba, a svemirska utrka je u većoj mjeri bila pitanje prestiža - cilj je bio da se svijetu demonstrira dominacija u pokoravanju nebesa.

U određenom trenutku je nastala situacija kada je malo nedostajalo da se između dva spomenuta aspekta napravi opasan spoj. Naime, sovjetski akademici su ozbiljno razmišljali o tome da se na Mjesec baci atomska bomba. Kasnije se ispostavilo da se ista varijanta razmatrala i u Washingtonu.

"Utrka za Mjesec"

Prvi čovjek na Mjesecu je bio Neil Armstrong. On je 1969. aterirao na More tišine (na površini Mjeseca) u modulu svemirskog broda "Apollo 11" (premda pristalice teorija zavjere još uvijek u to sumnjaju). Sovjetski Savez nije uspio poslati čovjeka na Zemljin satelit.

Međutim, deset godina ranije je upravo SSSR bio vodeća sila u utrci za Mjesec. Sovjetska automatska međuplanetarna stanica "Luna 2" prva se spustila na površinu Mjeseca 14. rujna 1959. godine. Bio je to let u jednom smjeru. Sovjetski znanstvenici su doslovno "ispalili" postaju s Bajkonura. Ona je letjela 33 sata, a zatim se zarila u tlo Mjeseca gdje je ostala zauvijek.

Te 1959. godine Amerika još uvijek nije mogla ni sanjati o takvom uspjehu. "Ovo je najviši stupanj uspjeha", rekao je tada američki znanstvenik Kent Glennan. "Nitko ne sumnja da su Rusi daleko ispred svih drugih naroda kada je riječ o razvoju tehnike za osvajanje svemira". Nikita Hruščov je nekoliko tjedana kasnije posjetio SAD i s ponosom uručio predsjedniku Dwightu Eisenhoweru kopiju kugle s amblemima koja je stigla na Mjesec. Ona se i sada čuva u muzeju Eisenhowerovog rodnog grada Abilenea u Teksasu.

Upečatljiv dokaz

Podrazumijeva se da je prije uspješnog leta "Lune 2" bilo mnogo neuspješnih pokušaja i odbačenih projekata. Jedan od najegzotičnijih se razmatrao godinu dana prije lansiranja automatske međuplanetarne stanice, kada je 1958. godine stručnjak za nuklearnu fiziku Jakov Zeljdovič predložio rukovoditeljima sovjetskog svemirskog programa Sergeju Koroljovu i Mstislavu Keldišu da se na Zemljin satelit ne šalje obična stanica, nego stanica s moćnim nukearnim punjenjem.

Ovo se pitanje razmatralo vrlo ozbiljno i nije imalo ničeg zajedničkog s ambicijama svemirskih zločinaca. Sovjetskom Savezu je bilo potrebno da se let automatske međuplanetarne stanice na Mjesec primijeti u inozemstvu. Strahovalo se da je stanica premala i da njezin sudar s površinom Mjeseca nitko neće primijetiti. Drugačije bi bilo ako bi prilikom sudara eksplodirala manja atomska bomba...

"Polazilo se od toga da će bljesak od nuklearne eksplozije prilikom udara o Mjesečevu površinu lako zabilježiti svi opservatoriji koji budu u mogućnosti u tom trenutku promatrati Mjesec", objasnio je u knjizi "Rakete i ljudi" znanstvenik i konstruktor Boris Čertok, jedan od najbližih pomoćnika Sergeja Koroljova.

Nije baš najbolja varijanta

Sve je završilo dobro po Mjesec. Najprije su Čertok i Keldiš odvratili od te ideje Koroljova kao zajedničkog rukovoditelja, a zatim i Zeljdoviča kao autora ideje. Stvar je u tome što je rizik bio prevelik. Automatska međuplanetarna stanica se mogla pokvariti u prvim fazama leta i pasti na teritorij SSSR-a s nuklearnim punjenjem. A ako se stanica pokvari u kasnijoj fazi, kada je već u svemiru, onda ona, ukoliko ne izgori u atmosferi, može pasti bilo gdje na planetu i eksplodirati. A ta situacija već nije daleko od Trećeg svjetskog rata.

Na kraju je postignuto da se let "Lune 2" zabilježi u inozemstvu i bez nuklearne eksplozije. Naime, sovjetski znanstvenici su obavijestili direktora britanskog opservatorija koji je pratio finalne faze leta i potvrdio informaciju Amerikancima. Nitko nije sumnjao u sovjetski trijumf.

Na drugom kraju svijeta

Činilo se da su u vrijeme Hladnog rata SSSR i SAD bili nepomirljivi neprijatelji, no u državnom vrhu i jedne i druge zemlje su se donosile slične odluke. Dobar primjer je slučaj s "eksplozijom atomske bombe na Mjesecu". Doduše, u SAD-u takav projekt nisu podržavali akademici nego predstavnici vojnog vrha.

Krajem 1990-ih je skinut pečat državne tajne s "Projekta A119" u okviru kojeg su tijekom 1950-ih znanstvenici agencije NASA razmatrali mogućnost bombardiranja Mjeseca s ciljem da se demonstrira američka vojna moć.

"Bilo je jasno da bi glavni cilj takve eksplozije bili samo reklama i dokaz vlastite nadmoći", rekao je u intervjuu za The Guardian fizičar Leonard Reiffel, koji je bio odgovoran za razvoj Projekta A119. Njega osobno je, doduše, taj projekt samo iritirao: "Ja sam im jasno stavio do znanja da će znanost imati ogromnu štetu od uništenja (nuklearnom eksplozijom) osjetljive sredine Mjesečeve površine, ali je predstavnike Ratnog zrakoplovstva SAD-a zanimao samo efekt koji će ta eksplozija imati ovdje, na Zemlji."

I u SAD-u je pobijedio zdrav razum. Znanstvenici su uspjeli uvjeriti vojni vrh da je u ovom slučaju "skuplja dara nego maslo", tako da se od projekta odustalo. Izgleda da je i u Moskvi i u Washingtonu shvaćeno da bombardiranje razornim oružjem jedinog prirodnog satelita Zemlje nije ni jako sigurno, a ni jako pametno.