Vladimir Lenjin je zasigurno najpoznatiji ruski revolucionar. On je objedinio vještine teoretičara s vještinama političara i državnika. Upravo je on uspio pretvoriti dio Ruske socijaldemokratske radničke partije – boljševike – u organizaciju koja je postala sposobna da preuzme vlast u listopadu 1917., i potom je odvesti do pobjede u građanskom ratu protiv brojnih političkih protivnika koje su podržavale strane sile.
Boljševici, međutim, nisu izgledali kao ozbiljna politička sila u veljači 1917., kada je Nikolaj II. odstupio s prijestolja zbog masovnog nezadovoljstva naroda. Kada se Lenjin vratio u revolucionarnu Rusiju iz egzila u travnju, pronašao je malu stranku koja je slijedila politiku nedavno uspostavljenje "buržujske" Privremene vlade. Sve je svoje snage uložio u u unapređenje novog političkog pravca usmjerenog na osnaživanje novog oblika kvazidržavne organizacije koja se tek pojavila - Sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih zastupnika. Sovjete je suprotstavio tradicionalnoj državnoj strukturi te je uvjerio stranku da podrži ideju oružanog ustanka protiv Privremene vlade. Kasnije je uložio veliki trud u organizaciju pobune i postao vođa nove sovjetske vlade Rusije, Vijeća narodnih komesara.
Kada je Lenjin umro 1924. godine, jedan je od najistaknutijih ruskih pisaca toga doba, Maksim Gorki,napisao: "Čak i u neprijateljskom logoru postoje oni koji iskreno priznaju: s Lenjinom je svijet izgubio čovjeka koji je u sebi utjelovljivao genijalnost puno izrazitije nego što je slučaj bio s drugim njegovim velikim suvremenicima."
Josif Staljin je najpoznatiji po razdoblju od 1920. do 1950-ih, kada je bio na čelu sovjetske vlade i nemilosrdno provodio mjere koje su uključivale čistke, prisilnu kolektivizaciju, industrijalizaciju i pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega toga, međutim, ovaj se sin gruzijskog postolara i sjemeništarac bavio revolucionarnim radom na Kavkazu. Nakon što je napustio sjemenište i počeo djelovati u ilegali početkom 1900-ih, postao je član Ruske socijaldemokratske radničke partije te se uključio u razne revolucionarne aktivnosti koje su uključivale poticanje štrajkova i širenje propagande.
Bilo je glasina da je Staljin bio zadužen za boljševičku kampanju eksproprijacije otprilike u vrijeme Prve ruske revolucije 1905.-1907. na Kavkazu. To je često podrazumijevalo pljačke banaka, kada bi se novac usmjeravao za potrebe revolucije. Ipak, nema nikakvih dokumentiranih dokaza da je Staljin sudjelovao u takvim kriminalnim aktivnostima.
U osvit svoje revolucionarne karijere, Staljin je proveo 18 mjeseci u zatvoru te je sedam puta bio prognan u Sibir. Njegovo posljednje progonstvo je trajalo od 1913. do kraja 1916. Njegov se povratak u Petrograd gotovo podudario s Februarskom revolucijom, poslije čega je postupno postao sve bliži Lenjinu, nakon čega se njegova državna karijera počela brzo razvijati.
Bez obzira na njegov očigledno teški karakter, koji je dijelom odredila biografija, Staljin je znao i šarmirati ljude. "Nikad nisam upoznao otvorenijeg, iskrenijeg i poštenijeg čovjeka, i upravo tim osobinama, a ne nečemu okultnom i zlokobnom, Staljin može zahvaliti na svojem ogromnom i neospornom usponu u Rusiji", napisao je H. G. Wells nakon susreta sa sovjetskim liderom 1930-ih.
Iako je Staljin 1920-ih i 1930-ih porazio sve svoje protivnike, u ranijoj je fazi očigledno zaostajao za jednim drugim istaknutim revolucionarnim vođom - Lavom Trockim. Kasnije je, međutim, Staljin bio taj koji je prisilio Trockog da napusti SSSR i naredio njegovo ubojstvo 1940. No u studenom 1918. je ulogu Trockog u revoluciji opisao ovim riječima: "Sav praktični rad u vezi s organizacijom ustanka je učinjen pod izravnim vodstvom druga Trockog, predsjednika Petrogradskog Sovjeta. Sa sigurnošću se može reći da Partija za brzo prebacivanje garnizona na stranu Sovjeta prije svega i prvenstveno može zahvaliti drugu Trockom."
Sam Trocki je smatrao da je njegova uloga u revoluciji druga po važnosti nakon Lenjinove. "Da nisam bio prisutan 1917. u Petrogradu, Oktobarska revolucija bi se svejedno dogodila - pod uvjetom da je Lenjin bio nazočan i glavni. Da ni Lenjin ni ja nismo bili prisutni u Petrogradu, ne bi bilo Oktobarske revolucije", napisao je kasnije Trocki.
Trocki je do 1917. bio iskusni revolucionar. 1905. je predsjedao prvim Sovjetom koji se pojavio u Rusiji - u Sankt-Peterburgu. Vlasti su ga kazneno progonile, pobjegao je iz zemlje i vratio se tek nakon što je car abdicirao. Nakon Oktobarske revolucije je postao ministar vanjskih poslova, a kasnije je odigrao ključnu ulogu u organizaciji Crvene armije koja je slomila sve protivnike tijekom građanskog rata koji je uslijedio nakon revolucije.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
