Kako je Staljin svojom smrću otjerao u grob desetke sovjetskih građana

Staljin je umro od posljedica moždanog udara 5. ožujka 1953. godine u svojoj ljetnoj rezidenciji. Sutradan je cijeli Sovjetski Savez čuo službeno priopćenje preko radija. S puno tuge u glasu spiker Svesaveznog radija Jurij Levitan je rekao: "Prestalo je kucati srce suradnika i sljedbenika genijalnog Lenjinovog djela, mudrog vođe i učitelja Komunističke partije i sovjetskog naroda."

Većina sovjetskih građana je tu vijest doživjela kao da je umrlo njihovo božanstvo. Bilo da su voljeli ili mrzili svemoćnog Staljina, svi građani SSSR-a su prethodnih 30 godina živjeli pod njegovim vodstvom i ovisili o njegovoj volji. Zahvaljujući brzoj industrijalizaciji nekadašnja poljoprivredna zemlja za nekoliko je desetljeća postala ekonomska sila. Ali bilo je za to vrijeme i krvavih čistki, bili su tu i glad, stravičan rat protiv nacističke Njemačke, i slavna pobjeda u tom ratu - sve se to događalo pod budnim Staljinovim okom. A sada njega više nema!

Nacionalna tragedija

Radnici moskovske tvornice strojeva "Dinamo" slušaju na radiju vijest o smrti Josifa Staljina.

Sputnik

Za ljude koji su odrasli na službenoj propagandi njegova smrt je bila prava katastrofa, gore nego da im je umro otac. Cijela zemlja je bila u suzama. U naše vrijeme smo imali priliku vidjeti nešto slično kada je Kim Jong-il umro 2011. godine i kada su milijuni građana Sjeverne Koreje histerično plakali povodom njegove smrti.

Anastasija Baranovič-Polivanova, koja je 1953. bila studentica, piše: "Na fakultetu sam vidjela šeficu unutarnje partijske organizacije, ridala je na sav glas i nije mogla stajati na nogama... Profesorica marksizma, inače vrlo ugodna osoba, je rekla: Evo, ako bi me netko sad pitao što mi je najdraže, rekla bih da je to moja kći, naravno. I ako bi mi rekao 'daj nju i on će uskrsnuti', ja bih pristala."

Kult Staljinove ličnosti je bio toliko jak da su ga oplakivali čak i srodnici žrtava njegovih represija. "Majka mi je ispričala da su svi oni plakali kada su saznali za Staljinovu smrt. Plakala je i ona iako je bila dijete, jer se osjećala bespomoćno i besmisleno, jer je život izgubio smisao... I moja baka je plakala, što mi je izgledalo posebno čudno s obzirom da je moj djed represiran", sjeća se Tina Kandelaki, ruska televizijska voditeljica gruzijskog porijekla.

Povod za slavlje

Naravno, nisu svi bili hipnotizirani Staljinovom karizmom i propagandnom mašinerijom, pogotovo oni koji su na svojoj koži osjetili Gulag ili su zbog lažnih optužbi deportirani u Sibir. Oni su Staljinovu smrt doživjeli kao oslobođenje.

Ožujak 1953., sanduk s Josifom Staljinom (1879.-1953.) nose (zdesna nalijevo) Lavrentij Berija (1938.-1953.), premijer Georgij Malenkov (1902.-1988.), general Vasilij Staljin, Vjačeslav Molotov (1890.-1986.), maršal Nikolaj Bulganjin (1995.-1975.), Lazar Kaganovič (1893.-1991.) i N. Švernik.

Getty Images

"Bili smo u Sibiru, blizu Noriljska (2800 km sjeveroistočno od Moskve) i kopali jamu za temelj", kaže Anatolij Bakaničev, koji je poslan u logor zato što je u ratu bio njemački zarobljenik. "Zabijao sam pijuk u permafrost kada odozgo začuh glas drugog logoraša: 'Tolja, izlazi odatle, prokletnik je mrtav!' Svi logoraši su se radovali i to je bilo primjetno. Neki su čak vikali: 'Hura!' kada su čuli ovu vijest."

Smrtonosni stampedo

Dok su se logoraši u Sibiru tiho radovali, rukovoditelji partije u Moskvi su organizirali pogrebnu ceremoniju. To nije bio lak zadatak s obzirom da je početkom 1950-ih televizor bio rijetka pojava u SSSR-u pa su tisuće ljudi željele iskoristiti posljednju priliku i vidjeti Staljina, makar i u mrtvačkom sanduku. Zato je narod i nagrnuo u pravcu Doma sindikata u centru Moskve gdje je bilo izloženo tijelo njihovog vođe.

U centru Moskve su označene linije koje se nisu smjele prelaziti. Čuvale su ih vojska i milicija koristeći i vozila u cilju održavanja reda. Međutim, 6. ožujka 1953. godine velike gomile naroda su pohrlile na Trubni trg iz uskog Roždestvenskog bulevara i stigle do trga koji su djelomično blokirali kordoni kamiona i osiguranje na konjima.

Reprodukcija fotografije. 9. ožujka 1953. Moskovske ulice za vrijeme Staljinovog pogreba.

Sputnik

Tu nije bilo mjesta za sve koji su htjeli proći, a nitko se nije mogao vratiti jer je narod nadirao. "Gomila je postajala sve gušća i nosila vas tako da ništa niste mogli učiniti. Ako biste se htjeli zaustaviti, ne biste mogli", kaže Jelena Zaks koja se tada našla u gomili. Ona je, doduše, imala sreće. Kada je prolazila pored sigurnosne ograde jedan vojnik ju je uhvatio i izvukao iz gomile. Možda joj je on i spasio život.

Mnogi drugi su imali manje sreće. "Ljudi u gomili su stenjali i zapomagali... neki su izgubili život kada su naišli na stup ulične svjetiljke ili kamion. Moj djed koji je bio tamo ispričao mi je kako je u jednom trenutku čuo neobične zvukove pod nogama, kao da je gacao po nečemu. Pogledao je dolje i ugledao ljudska crijeva", priča televizijski novinar Anton Hrekov. Narednog jutra su mnogi morali tražiti svoje bližnje u bolnicama i mrtvačnicama.

Staljin u mrtvačkom sanduku.

Getty Images

Danas, nakon 66 godina, nije poznato koliko je ljudi toga dana izgubilo život. Procjene variraju od nekoliko desetaka do nekoliko tisuća žrtava, a službena statistika je državna tajna...