Užas Staljinovih 1930-ih kroz oči triju Amerikanaca

Getty Images/Pixabay
Veleposlanik, tvornički radnik i politolog u diktatorskoj državi koja se još uvijek oporavljala od štete pretrpljene tijekom Prvog svjetskog rata, revolucije i građanskog rata.

"Imati dovoljno kruha za jelo čini se ravno čudu"

Sjedinjene Države su 16. studenoga 1933. uspostavile diplomatske odnose sa SSSR-om, a William C. Bullitt je bio prvi veleposlanik koji je služio od 1933. do 1936. godine. U svom je telegramu koji je u travnju 1936. poslao u Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a opisao novu državu na mračan i uznemirujuć način.

William C. Bullitt

“Životni standard u Sovjetskom Savezu izuzetno je nizak, možda niži od standarda u bilo kojoj europskoj zemlji, uključujući Balkan. Ipak, stanovnici Sovjetskog Saveza danas imaju osjećaj blagostanja. Tako su strašno trpjeli od 1914. godine, od rata, revolucije, građanskog rata i gladi, da im se činjenica da imaju dovoljno kruha za jelo, kao što ga danas imaju, čini ravna čudu."

U isto je vrijeme, 1933. godine, mladi automobilski inženjer Victor G. Reuther otputovao u Nižnji Novgorod (tada Gorki) kako bi radio u tvornici automobila Gorki. Godinama kasnije je pisao:

"U jutro kada smo stigli temperatura je bila ispod 35 °C. Stanica je bila prepuna, a smrad je bio neopisiv. Seljaci, od kojih su mnogi izgledali jednako beživotno kao i svežnjevi pokraj njih, prekrivali su gotovo svaki centimetar poda..."

Sovjetski radnici tridesetih godina prošlog stoljeća

Glad je razdirala SSSR i seljaci su putovali u velikom broju kako bi pronašli posao i hranu. Kako je zapisao veleposlanik Bullitt, "sve što se čini na poboljšanju uvjeta u gradovima, izgradnji industrije, komunikacije i ratnog stroja, čini se na račun seljaka..."

Životni uvjeti su bili teški čak i za strane inženjere. Reuther se prisjetio:

“Dali su nam... sobu tako malu da smo, kad su nam dostavili ormariće i bicikle, morali pričvrstiti kuke za strop i objesiti ih iznad kreveta. Bio je tamo električni štednjak s jednim plamenikom…, centralno grijanje, umivaonik sa samo hladnom vodom u hodniku. Zidovi su bili izrađeni od šperploča, slame i gnojiva... Savršeno mjesto za žohare i štetočine svake vrste."

Victor G. Reuther

Postrojenje je imalo vodeću ulogu u industrijskoj proizvodnji, pa su radnike u njemu pristojno hranili u odnosu na većinu sovjetskih građana u to vrijeme. Evo što su jeli, prema Reutheru:

“Hranili smo se u zadružnoj kantini umjesto u specijalnom restoranu za strance, gdje se kvalitetnija hrana nudila po istoj cijeni. Nismo htjeli poduprijeti takvu vrstu kastinske diskriminacije. Obično je tu bila velika zdjela ščija, odnosno juhe od kupusa, veliki komad vlažnog crnog kruha i šalica slabog čaja... Maslaca nije bilo mnogo mjeseci; svježe meso je bilo rijedak luksuz, iako je povremeno bilo suhe ribe, a svježe voće nije postojalo."

"Staljinizam u početku nije bio iznenađenje"

George F. Kennan, autor antisovjetske "doktrine ograničavanja", u američkom je veleposlanstvu služio od 1933. do 1936. On je situaciju opisao vrlo precizno:

George F. Kennan

„...I održavanje unutarnje političke sigurnosti i izgradnja teške industrije provode se uz strašan trošak u ljudskom životu i ljudskim nadama i energijama. To zahtijeva i upotrebu prisilnog rada u razmjerima kakvi još nisu viđeni u modernim mirnodopskim vremenima."

Uz sve to, ruski je radnik imao i "političku opresiju koja je mu poput mača visila nad glavom", kako je to opisao Reuther:

"...Krajem kolovoza kucanje na vrata u ponoć prethodilo je uhićenju od strane tajne policije jednog talijanskog radnika koji je u Gorkom bio dovoljno dugo da se oženi i ima nekoliko djece. Sutradan su krenule glasine da je bio u savezu s trockistima i da će biti poslan u Sibir... Nije bilo suđenja niti obrane... Linčovanje se poticalo u svim tvornicam u Rusiji... U tim je okolnostima politički razgovor u alatnici bio tabu, i samo smo u rijetkim prilikama, kada smo bili sami s prijateljima u šetnji šumom ili možda u čamcu na sredini Oke, mogli s bilo kojim ruskim radnikom razgovarati o njegovom mišljenju o Staljinovom režimu..."

Čak je i pod tim okolnostima bilo malo izgleda za široko rasprostranjeno nezadovoljstvo i velike proteste seljaka i radnika.

„Većina građana Sovjetskog Saveza nikada nije poznavala demokraciju; niti pod carizmom niti u komunizmu nisu imali pravo na neslaganje, ili istinsku slobodu osobnog izražavanja. Stoga za većinu njih staljinizam u početku nije bio nikakvo iznenađenje.”- Victor G. Reuther

"Nikada ne bismo trebali poslati špijuna u Sovjetski Savez"

Radnici u moskovskom postrojenju

Ipak, moć režima nije se toliko oslanjala na stav nacije koliko na policiju.

“...Tajna policija i vojska imaju bolju hranu, smještaj i zabavu od bilo kojeg drugog dijela stanovništva. Njihova odanost sovjetskom režimu je neupitna.”- William C. Bullitt

"Sigurnost sovjetske vlasti je počivala na željeznoj disciplini Partije, na ozbiljnosti i sveprisutnosti tajne policije i na beskompromisnom ekonomskom monopolizmu države... Ovdje su opreznost, razboritost, fleksibilnost i obmana vrijedne osobine; a njihova vrijednost nailazi na prirodno uvažavanje u ruskom ili orijentalnom umu.”- George F. Kennan

Moskva 1932.

Život u sovjetskim 1930-ima je u očima Bullitta i Kennana mogao ostaviti samo sumoran dojam.

“Komunisti su agenti strane sile čiji je cilj ne samo uništiti institucije i slobode naše zemlje, nego i ubiti milijune Amerikanaca… Ne bismo se ni na trenutak zanosili iluzijama da je moguće uspostaviti istinski prijateljske odnose sa sovjetskom vladom... Nikada ne bismo trebali poslati špijuna u Sovjetski Savez. Ne postoji oružje koje je ujedno tako razoružavajuće i djelotvorno u odnosima s komunistima kao čista iskrenost. O tome znaju vrlo malo.”- William C. Bullitt.

"Vladari više ne mogu sanjati o rastanku s... organima suzbijanja. ...I dalje nam dugo vremena s Rusima neće biti lako.”- George F. Kennan

Prvi GAZ-AA (klon Forda Model AA) izlazi iz tvornice automobila

U međuvremenu je Reuther na kraju svog službenog puta bio optimističniji od Bullitta i Kennana na kraju njihovog boravka:

"U vrijeme našeg odlaska mladi su sovjetski tehničari, premda još ne tako vješti kao američki alatničari, preuzeli punu odgovornost u izgradnji zamjenskih pogona i dizajniranju novih... Gotovo svi strani radnici su otišli... Ono što je možda bilo još ugodnije bio je prizor stotina tisuća seljaka… koji su se useljavali u radničke stanove i uživali, sa svojom djecom, u jednoj vrsti obrazovanja, hrane i zdravstvene skrbi koju nikad prije nisu poznavali. Društvo se može mjeriti po tome na koji način tretira svoju djecu i starije, a u nekim je aspektima ova još uvijek primitivna sovjetska ekonomija djelovala bolje od nekih naprednih industrijaliziranih zemalja."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće