Aleksandar I. Romanov (1777.-1825.)
Iz slobodnih izvora
Postao je car 1801. godine. Vjerovalo se da je sudjelovao u puču protiv svog oca cara Pavla I. Njegova navodna umiješanost u krvave događaje zaboravljena je zahvaljujući Aleksandrovim vojnim trijumfima, kada je 1812. godine porazio Napoleona Bonapartea i tako okončao dominaciju Francuske u Europi. Aleksandar i njegova vojska ponosno su umarširali u Pariz 1814. godine.
Aleksandar je 1825. godine imao 47 godina i bio je u dobroj fizičkoj kondiciji, pa je njegova smrt od tifusa bila iznenađenje. Njegov neočekivani odlazak s povijesne scene pokrenuo je priče o tome da je zapravo lažirao svoju smrt, osjećajući krivnju zbog ubojstva oca, i da je još 39 godina proživio u Sibiru kao seljak Fjodor Kuzmič.
Ne postoje nikakvi dokazi koji bi potkrijepili teoriju o njegovom seljačkom životu. Fjodor Kuzmič nikada nije tvrdio da je Romanov, ali nije to ni poricao. Povjesničari su skeptični, dok ljubitelji teorija zavjere nastavljaju vjerovati da je Aleksandar zlatno prijestolje zamijenio za sibirsku kolibu.
Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.)
Vasilij Tropinjin/Wikipedija
Zaboravite na Tolstoja i Dostojevskog, za Ruse je Puškin najveća književna zvijezda. Život je izgubio u tragičnom dvoboju protiv Francuza za kojeg je smatrao da je pokušao zavesti njegovu ženu. Postoji i druga verzija njegove smrti, koja tvrdi da se pjesnik samo pretvarao da je mrtav i da je zatim pobjegao u Francusku.
Puškin je tečno govorio francuski i navodno se očajnički želio osloboditi carske vlasti i ruske cenzure. A ovo je najzanimljiviji dio priče: prema ovoj verziji, Puškin je ime promijenio u... Alexandre Dumas. Da, to je onaj što je, između ostalog, napisao "Tri mušketira" i "Grofa Monte Crista". To bi moglo objasniti zašto je Dumas napisao roman "Učitelj mačevanja", posvećen dekabristima koje je Puškin dobro poznavao.
"Naravno, to je totalna besmislica, ali bar zvuči zabavno", kaže književni kritičar Lav Oborin. "Ova priča je zasnovana prije svega na nekim sličnostima u njihovom izgledu: Puškinov pradjed je bio iz Afrike, kao i baka Alexandra Dumasa." Teorija je potpuno neutemeljena, jer je karijera Alexandra Dumasa počela prije 1937. godine, a osim toga, oni su pisali potpuno različitim stilom.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809.-1852.)
Iz slobodnih izvora
Još jedan miljenik Rusa, Gogolj, umro je od nepoznate bolesti 1852. godine. Uslijedile su mračne priče o njegovoj smrti. U svojoj oporuci Gogolj je napisao: "Tražim da se moje tijelo ne pokapa prije nego što se pojave očiti znaci raspadanja". Bojao se da će biti živ pokopan.
Na Gogoljevu nesreću, legenda kaže da se njegov najgori strah obistinio. Gotovo 80 godina nakon njegove smrti tijelo mu je ekshumirano. Pisac Vladimir Lidin je bio prisutan te je tvrdio da je piščevo tijelo bilo sklupčano u lijesu i da je presvlaka kovčega bila poderana, kao da je pokušavao izaći.
Na sreću, to nije istina. "Lidin je volio izmišljati", zapisao je Mihail Davidov, asistent na Permskoj medicinskoj akademiji. "Tijelo se vrlo brzo raspada, tako da 79 godina nakon smrti ostaju samo kosti koje nisu čak ni međusobno povezane. A drveni kovčeg bi se već potpuno raspao."
Anastasija Romanova (1901.-1918.)
Iz slobodnih izvora
Velika kneginja Anastasija Nikolajevna, kći Nikolaja II., imala je 17 godina kada su je boljševici ubili zajedno s cijelom njezinom obitelji. Oko njezine smrti ispredene su brojne teorije zavjere. Oko 30 žena je tvrdilo da su one Anastasija, a svaka od njih je iznijela svoju čudesnu priču o spasenju u posljednjem trenutku.
Najuspješniju obmanu je izvela Anna Anderson, žena poljskog podrijetla koja je vjerojatno bila duševno bolesna. Iako je uspjela prevariti neke Romanove, većina ljudi joj nije povjerovala, ali to nije spriječilo snimanje filma o njoj. Film "Anastasija" premijerno je prikazan 1956. godine, a bio je inspiriran pričom Andersonove. 1997. godine je temeljem istog zapleta snimljen i Disneyev crtani film.
Vladimir Lenjin (1870.-1924.)
Aleksandar Levicki/Sputnik
Sovjetski vođa također je bio akter nekoliko teorija zavjera. Ubrzo nakon što su boljševici pobijedili u Građanskom ratu, Lenjin se razbolio i dvije godine kasnije, 1924. godine, umro.
Neki vjeruju da je Lenjina ubio Staljin, što je smatrao i Lav Trocki, koji je 20-ih protjeran iz Rusije. "Za Staljina je Lenjinova smrt bila jedini način da raščisti svoj put ka vlasti", zapisao je Trocki.
Pa ipak, tekstovi koji podržavaju verziju o tome da je Staljin otrovao Lenjina popularni su samo među trockistima. Većina znanstvenika se slaže da se Lenjinovo zdravlje pažljivo pratilo i da početkom 20-ih Staljin nije imao dovoljno političke snage da ubije Lenjina.