Rusija u vrijeme Romanovih i Kina dinastije Quing: Što imaju zajedničkog ova dva propala carstva?

Iznenađujuće, ali istinito: dva velika i vrlo različita carstva razvijala su se prema sličnom scenariju i to u isto vrijeme. Također su propala zajedno, u prvoj polovini 20. stoljeća.

U muzeju Moskovskoga Kremlja, 15. ožujka, otvara se izložba „Blaga carske palače Zabranjenog grada: Procvat Kine u 18. stoljeću“. Moskovljani će najprije vidjeti blaga dinastije Quing: svečanu odjeću i potrete kineskih careva, njihove simbole vlasti i osobne predmete – od nakita do posuđa.

Sudbina Kine, u vrijeme vladavine dinastije Quing (17.-20. st.), u mnogočemu se preklapa sa sudbinom ruskog imperija; pogled na našeg istočnog susjeda pomaže nam shvatiti vlastitu povijest. Dakle, što je formiralo ova dva carstva?

Lijevo: Carsko prijestolje. Dinastija Qing (1644.–1912.). Crveni lak, drvo; rezbarija. Desno: Prijestolje Pavla I.

Carstva nastala na ruševinama

Prva upadljiva sličnost – blizina vremenskih okvira kada Romanovi i monarsi dinastije Quing vladaju Rusijom i Kinom. Prvi vladar dinastije Romanovih, Mihajlo Fjodorovič, stupio je na prijestolje 1613. godine. Godine 1644., tridesetak godina kasnije, u Peking je, porazivši vojsku dinastije Ming, došao mladi car Shunzhi – prvi vladar iz dinastije Quing. Vladavina Romanovih i dinastije Quing prestala je gotovo u isto vrijeme (1917. i 1912. godine) – obje su vlasti bile svrgnute u revoluciji.

Lijevo: Svečana odjeća cara. Dinastija Qing, vladavina Jiaqinga (1796.–1821.) Desno: Krunidbena odjeća cara Aleksandra I.

Međutim, postoje i razlike. Monarsi dinastije Quing bili su stranci u Kini: porijeklom iz Mandžurije, zapravo su osvojili Kinu, iskoristivši slabosti i nepopularnost dinastije Ming pridobili su većinu stanovništva na svoju stranu. S druge strane, Romanovi su u „Vrijeme nemira“ (Smute)  branili carstvo od stranih osvajača – Šveđana i Poljaka. Međutim, obje su dinastije izgradile svoja carstva na ostatcima iz prošlosti: rusko carstvo na Rjurikovičima, a kinesko na dinastiji Ming. Mnogo toga je trebalo obnoviti.  

Lijevo: Svečana odjeća carice. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga (1736.–1796.) Desno: Krunidbena haljina (najvjerojatnije Elizabete Petrovne)

Reformatori i osvajači

U Rusiji, u ulozi čovjeka koji je donio promjene, nastupa Petar Veliki (vladao je od 1682. do 1752. godine). Upravo je on objavio stvaranje carstva (u to vrijeme Kina je s ponosom imala taj status još od 221. g. pr. Kr.) provodeći radikalne reforme te je kao rezultat Sjevernog rata (1700.-1721.) protiv Švedske pretvorio Rusiju u punopravnu europsku silu.

Lijevo: Poruka mirnog proljeća, Giuseppe Castiglione. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga 
(1736.–1796.) Desno: Izbor Mihaila Fjodoroviča za ruskog cara 14. ožujka 1613. godine.

U Kini su prvi carevi dinastije Quing također nastojali, koliko je to bilo moguće, modernizirati carstvo: tako je car Kangxi (vladao je od 1661. do 1722.) uveo poreznu reformu, oslobodivši tako seljake od dodatnog poreznog ugnjetavanja, što je dovelo do ekonomskog rasta i demografske eksplozije. Kinezi su, kao i Rusi, morali ratovati protiv drugih europskih zemalja – krajem 17. stoljeća Kinezi su pobijedili Nizozemce koji su okupirali Tajvan.

Osvajanja dinastije Quing nisu bila ograničena na Tajvan. Kineski su monarsi maksimalno proširili granice carstva pokorivši Mongoliju, Xinjiang i Tibet. Romanovi su, u svoje vrijeme, pripojili nove teritorije ruskom carstvu: u razdoblju od 18. do 19. stoljeća pod njegovom kontrolom našao se ogroman teritorij od Poljske do Kurilskih otoka i Aljaske.

Na taj su se način Rusija Romanovih i Kina dinastije Quing već u razdoblju od 17. do 18. stoljeća pretvorile u centre sile: vlast ruskih i kineskih careva utjecala je na sudbinu više milijuna ljudi i ogromnih teritorija. Nije iznenađujuće da su se u to vrijeme putevi dvaju velikih carstva ukrstili – a to nije prošlo glatko.

Lijevo: Bodež. Dinastija Qing (1644.–1911.) Desno: Bodež. Zlatoust. Kraj XIX. st. Državni povijesni muzej, Moskva.

Sukobi u Sibiru

Kamen spoticanja za Rusiju i Kinu su krajem XVII. stoljeća postale zemlje u bazenu Amura, sjeverno od Kine, gdje su aktivno prodirali ruski imigranti koji su naseljavali nenaseljene teritorije i gradili prve utvrde. Dinastija Qing je bila oprezna u vezi tog širenja - kineski carevi su ta područja smatrila svojima, unatoč tome što tamo gotovo da nije bilo kineskog stanovništva.

Lijevo: Baofu vaza. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga (1736.–1796.) Desno: Testija. Majolika, XVIII. st. Izložba

Nakon kratkog rata 1680-ih, Rusija i Kina su 1689. godine potpisale Nerčinski mirovni sporazum, koji je bio za pogodniji za Kinu nego za Rusiju. Rusi su privremeno odustali od planova za razvoj Amurske oblasti i Dalekog istoka.

Procvat

Dinastija Qing je u 18. stoljeću uspjela učvrstiti svoju moć i ostvariti gospodarski oporavak: Kina se samostalno opskrbljivala svime što joj je bilo potrebno te je postala glavna izvoznica tekstila i porculana. Carevi su se brinuli o kulturi, obnavljali književne spomenike prethodnih razdoblja i sastavljali rječnike i enciklopedije.

Lijevo: Carski pečat. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga (1736.–1796.) Žuti agalmatolit. Desno: Mali državni pečat cara Nikolaja I. (čelik). Izložba

S druge strane, Kina je ostala agrarna zemlja, zatvorena od vanjskog svijeta i slabo upoznata s modernim izumima i poljoprivrednim sustavima.

Rusija 18. stoljeća, u kojem je epohu dvorskih prevrata zamijenio „prosvijećeni apsolutizam“ Katarine II., bila je, naravno, otvorenija europska država, no i u njoj su na snazi ostali apsolutna moć monarha i oslanjanje na agrarnu ekonomiju. U obje su zemlje i dalje postojala proturječja između vanjskog sjaja i dubokih unutarnjih problema, što je dovelo do teških posljedica. Kina dinastije Qing se s njima susrela ranije - i pretrpjela je više.

Lijevo: Kip Bijele Tare. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga (1736.–1796.) Desno: Sveti Mandilion. 1677.

Pad

I Sankt-Peterburg i Peking su se sredinom 19. stoljeća neovisno jedan o drugome borili protiv zapadnih sila i u tim ratovima izgubili. Rusija je u Krimskom ratu (1853.-1856.) izgubila od alijanse koju su tvorili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, dok je Kina bila nemoćna pred Velikom Britanijom i Francuskom u opijumskim“ ratovima (od 1840-ih do 1850-ih), kada su Europljani nametnuli Kini niz sporazuma, pretvorivši je de facto u koloniju Zapada. Rusija je iskoristila trenutak i uvjerila Kinu da 1860. potpiše Pekinšku konvenciju, prema kojoj je dobila prava na Amursku oblast i Primorski kraj.

Lijevo: Portret cara Qianlonga u svečanoj odjeći. Dinastija Qing, vladavina Qianlonga (1736.–1796.) Desno: Portret Pavla I. u krunidbenoj odjeći

Unatoč porazu u Krimskom ratu, Rusko je Carstvo još šezdeset godina postojalo relativno uspješno. Kinu dinastije Qing su, unatoč pokušajima da provede reforme i unaprijedi gospodarstvo, potresle kataklizme - narodni ustanci koji su trajali desetljećima - te je vladavina posljednjih careva poprimila prilično ceremonijalan karakter, dok su zemljom vladali stranci.

Oba su carstva 1910-ih godina prestala postojati kao rezultat revolucija - Xinhai revolucije 1912. godine u Kini i Februarske revolucije 1917. godine u Rusiji. Dinastija Romanov i kuća Qing su pali, a iz kaosa u kojem su završile Rusija i Kina zemlje su izveli neki sasvim drugi ljudi.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće