Ruska emigracija u Hrvatskoj: Dubrovnik nakon Oktobra

Rusija i Kraljevina SHS imale su u to doba dobre diplomatske odnose. Rusija je bila prva velika sila koja je priznala Kraljevinu SHS, te je ona, pod pokroviteljstvom Francuske, pristala primiti veći kontingent ruskih izbjeglica, mahom pripadnika inteligencije, "bijele" garde i njihovih obitelji, koji su se iskrcali u Bakru, Boki Kotorskoj i Dubrovniku.

Već 1919. ruske izbjeglice koje napuštaju Odesu "s urednim putnim ispravama i znatnim novčanim sredstvima" nastanile su se u Dubrovniku. U Dubrovniku tada već postoji pravoslavna crkva, izgrađena 1877. "u srpsko-vizantijskom stilu" i prometuje poznati dubrovački tramvaj no njegovoj će današnjoj panorami pridonijeti gradnja upravo jednog ruskog pridošlice.

Još nekoliko valova izbjeglica dolazi u grad. Godine 1920. željeznicom stiže 30 do 40 bjeloemigrantskih obitelji, koji nastavljaju put prema Francuskoj i drugim europskim zemljama a dio ostaje u Dubrovniku.

Odmah je u Dubrovniku osnovana prva "Ruska kolonija", jedna od najstarijih u Hrvatskoj. Ruska kolonija bila je službena ustanova koja je imala cilj pomoći vlastima zemlje u vođenju evidencije o ruskim emigrantima. Imala je samostalnu upravu a potpadala je pod nadzor mjesnih vlasti. U Dubrovniku je osnovan i "Ruski dom" koji se brinuo o kulturnom životu Rusa u kojem je postojalo prihvatilište za materijalno nezbrinute, menza i dvorana za skupove.

Drugi val izbjeglica stigao je iz Vladivostoka, preko Japana, Singapura, Indije, te Sueskim kanalom u Dubrovnik, krstaricom "Orel" i njime je u Hrvatsku pristiglo 210 osoba.

Treći val bio je najmasovniji. Nakon rata s Poljskom, kod Perekopa, Crvena armija dovodi generala Vrangela u beznadan položaj te je uz pomoć savezničkih brodova iz Krima evakuirano 150 000 ljudi. 150 brodova kreće put Bospora. Jadranske luke Meljine, Gruž i Bakar primile su tada 20 000 izbjeglica. U Gružu se ukotvio parobrod Szeged, te je u Dubrovniku službeno registrirano 2 563 izbjeglica. U gradu se, nakon karantene, zadržalo 783 osobe, i potom su, uglavnom, upućeni u Banat.

Godine 1921. stiže novi kontingent ruske armije pod generalom Vrangelom, nakon što su privremeno bili stacionirani u logorima u Turskoj i u Grčkoj. Službenim dogovorom, čak 4 500 pristiglih vojnika služilo je potom kao jednogodišnja pogranična straža, na otoku Lokrumu.

Izbjeglice su smještene u tvrđavu Revelin. Među njima su se nalazili i poznati Kubanski Kozaci, koji nisu prošli nezapaženo u Dubrovniku.

Dubrovčani su općenito bili zapanjeni ponašanjem Rusa u njihovom gradu. Već prvog dana nove 1921. godine gledali su ih kako se sunčaju i kupaju!

Rusi koji su stigli nakon dugog putovanja parobrodom, mahom u teškim uvjetima, jer je osim inteligencije na palubi, u potpalublju u veoma teškim uvjetima putovalo veliko mnoštvo vojnika i drugih izbjeglica. U Dubrovniku ih je dočekala karantena, koja je svoju tradiciju njegovala kao prva takva ustanova u svijetu. Mnoge izbjeglice bile su neuhranjene, slabe, proširile su uši, pa čak i tifus. U karanteni su ih liječili, dezinficirali a dobili su i ekonomsku pomoć. Njihov ruski novac mijenjali su za domaću valutu, dinare, i svaka je izbjeglica mogla razmijeniti do 800 dinara, što u ono vrijeme nije bila mala suma.

U karanteni u Revelinu Rusi su kratili vrijeme preferansom, posjetila ih je delegacija iz Beograda s ruskim poslanikom, a jedan je Kozak, napivši se, pao s trećeg kata na stijene i ostao živ. Kasnije su Kozaci u dubrovačkom zaleđu organizirali "Utrke Kozaka", veoma dobro posjećene, "kojima su samo oni dorasli", kako su izvještavale ondašnje novine.

Rusi su ostavili svoj trag u Dubrovniku. U početku svoje djelatnosti Ruska kolonija imala je svoju diletantsku kazališnu trupu i priređivala je književne večeri. Kazalište je prikazivalo komade ruskih pisaca a na književnim večerima čitana su djela ruskih pisaca o kojima se zatim diskutiralo. Odmah po stvaranju kolonije osnovana je i knjižnica, u koju su svi emigranti predali svoje knjige i koja je tada brojala oko 3 000 knjiga. Djelovala je i spomenuta menza, zubarska radionica samo za Ruse i Ruska crkva ali bez ruskog svećenika. Bibliotekar M. Černikin, crkvenjak, vodio je i zbor u pravoslavnoj crkvi.

Bogati trgovac s juga Rusije Cimdin izgradio je raskošnu vilu "Šeherezadu" u istočnjačkom stilu, s plavom kupolom koja sada dominira današnjom panoramom Ploča i jedna je od najprepoznatljivijih građevina u gradu.

"Rusko pozorište" koje je djelovalo u Revelinu davao je komade "Vjera Minceva" od Urvanceva i čak "Misao" Leonida Andrejeva, oba na ruskom jeziku. Komadi "Prosidba" i "Višnjik" Čehova izvođene su na hrvatskom jeziku.

U veljači 1921. održana je svečanost "Posvećenja ruske trpeze", na koju je pozvan cvijet dubrovačkog društva. Beogradski "Ilustrovani list" iz tog doba izvještava: "Rusi su svojim lijepim i korektnim držanjem osvojili simpatije ovdašnjeg društva i učinili da se građani definitivno upoznaju s lijepom ruskom dušom i priuče se voljeti je". Popularnosti ruske zajednice doprinijeli su i koncerti ruskih glazbenika, slikari koji su stekli i jugoslavensku slavu te pjesnici koji su opjevali Dubrovnik i Dalmaciju.

Početkom 1921.godine u Dubrovniku je boravio i sam general Vrangel. On je odande otputovao u Srijemske Karlovce, gdje mu je bio glavni stožer monarhističke armije ali i sjedište Sinoda Ruske pravoslavne crkve u egzilu. Nakon smrti 1928. godine Vrangel je sahranjen u Beogradu.

Ironijom sudbine, posljednji, najstariji ruski emigrant dubrovačke regije preminuo je kao izbjeglica. U godinama ratnog vihora devedesetih granatiran je Dubrovnik. Gospođa Lidija Mihajlovna Iraklidi (1893.-1995.), svojevremeno muza i prva ljubav pisca Valentina Katajeva, evakuirana je izvan zidina grada, a zatim i dalje. Umrla je i počiva na apatinskom gradskom groblju.