Neustrašiv i brutalan: Barun von Ungern, posljednji ruski kan

Barun Roman von Ungern-Sternberg u Mongoliji / Arhiv

"U Europi je i prije i poslije baruna von Ungerna bilo mnogo ljudi koji su na Istoku tražili duhovnu podršku", napisao je ruski autor Leonid Juzefovič u romanu "Samodržac pustinje". "Međutim, samo njemu je pošlo za rukom duhovnu podršku pretvoriti u vojno uporište."

Ungern je bio ruski plemić njemačkog porijekla koji je svoje posljednje dane proveo boreći se u Mongoliji i Sibiru, u pokušaju da obnovi Rusko Carstvo pomoću svojih azijskih konjanika.

Hrabrost koja graniči s bezumljem

Pripadnici plemićke porodice Ungern-Sternberg bili su porijeklom Nijemci, ali su služili u Rusiji od 1870-ih. Roman Ungern je bio najmlađi potomak svoje porodice i bio je potpuno uvjeren da za Rusiju ne postoji nijedan drugi put osim da njome vlada porodica Romanov.

Roman von Ungern-Stternberg kao dječak / Arhiv

S druge strane, kažu da ni sam Ungern nije bio jako poslušan. Na primjer, kao tinejdžer umalo nije izbačen iz škole zbog tuča i pića. S druge strane, svi njegovi ispadi nisu mu smetali da gaji duboke domoljubne osjećaje.

U Prvom svjetskom ratu Ungern se borio zajedno s Rusima protiv Austrije i Turske. Pet puta je ranjen. Nagrađen je Križem svetog Jurja – simbolom ratničke hrabrosti. I dalje je, međutim, nastavio s ispadima. Jednom je pijan napao drugog časnika zbog čega je dva mjeseca proveo u zatvoru. Poslije Veljačke revolucije 1917. godine otišao je na Daleki Istok.

Budist s mačem

Roman von Ungern za vrijeme Prvog svjetskog rata / Arhiv

Odluka da ode na istok nije bila slučajna. Ungern je bio oduševljen azijskom kulturom i prije toga je nekoliko puta posjetio ovu regiju. Posebno se zanimao za tibetski budizam i život Mongola, Burjata i drugih azijskih naroda koji žive u Rusiji i oko nje. I ti ljudi su poštovali Ungerna, naročito zbog njegove jahačke vještine. To obostrano poštovanje i razumijevanje je dobro došlo Ungernu u njegovim kasnijim ratnim avanturama u Mongoliji.

Barun je primio budizam, ali, naravno, nije primio njegove principe koji odbacuju nasilje. Kada je Vladimir Lenjin s boljševicima uzurpirao vlast 1917. godine, Ungern je objavio da je lojalan obitelji Romanov. U ruskom građanskom ratu borio se u Sibiru zajedno s ostalim pripadnicima "bijelog pokreta" protiv "crvenih".

Mongolska kampanja

Kada je 1921. godine postalo očigledno da će "bijeli" doživjeti poraz, jer je Crvena armija brzo napredovala, Ungern je odlučio napustiti Rusiju, ali ne onako kako su to učinili mnogi zapovjednici "Bijele armije". Umjesto da pobjegne u Europu, on je svoju Azijsku konjičku diviziju, sastavljenu uglavnom od mještana dobrovoljaca, pretvorio u gerilsku jedinicu i prešao rusko-mongolsku granicu.

Mongolija, početak 20. stoljeća / Arhiv

U to vrijeme je Mongolija bila pod kineskom okupacijom, a mongolski duhovni vođa Bogd-kan živio je u kućnom pritvoru u glavnom gradu koji se tada zvao Urga, a danas se zove Ulan Bator. Kineski garnizon u Urgi je imao oko 7000 vojnika, što znači da je bio pet puta veći od Ungernove divizije (1400 ljudi), ali je barun uspio otjerati Kineze i zauzeti grad. Ubrzo zatim je potpuno oslobodio Mongoliju od kineskih trupa.

Posljednji ruski kan

Mongoli su kovali Ungerna u zvijezde. Bogd-kan je ponovo postao vladar i dodijelio je Ungernu titulu kana – najviše zvanje mongolskog vojskovođe. Barun je imao veliku vlast u Mongoliji. Mongoli su ga čak nazivali "bogom rata" zbog toga što je porazio okupatora.

Ungern je vršio represije, tj. naredio je da se ubiju tisuće ljudi. Prema ruskom povjesničaru Sergeju Kuzminu, po barunovom naređenju je od veljače do kolovoza 1921. godine pobijeno oko 850 ljudi. Bio je surov i brutalan. Nije prezao ni od ubijanja vlastitih suradnika i izricanja smrtne kazne čak i za sitne prekršaje.

Bračni par u mongolskoj narodnoj nošnji, Mongolija, 1920. / Arhiv

Sve mu to ipak nije bilo dovoljno. Planirao je svoju vlast proširiti i izvan Mongolije. Po riječima Stanislava Hatunceva, njegov plan je bio krenuti u "križarski rat protiv Zapada kao izvora revolucija i, koristeći snagu Azije, uspostaviti ’azijsku’ kulturu i vjeru u čitavoj Euroaziji i tako obnoviti pale monarhije".

Fatalan kraj

Taj križarski pohod ipak nije urodio plodom. Ungern je u svibnju 1921. ušao u Sovjetsku Rusiju s 4000 vojnika, nadajući se da je narod u Sibiru nezadovoljan boljševičkom vlašću i da će ustati i pridružiti se njegovoj borbi. To se nije dogodilo, i barunove trupe su poražene. Na kraju su ga njegovi ljudi sami predali Crvenoj armiji.

Ungern je streljan 1921. godine u Novonikolajevsku (danas Novosibirsk, 2811 km istočno od Moskve). U službenim izvještajima se navodi da je bio potpuno miran na saslušanju i na streljanju, baš kao pravi (premda ne i tipični) budist.