Staljin je umro od posljedica moždanog udara 5. ožujka 1953. godine u svojoj ljetnoj rezidenciji. Sutradan je cijeli Sovjetski Savez čuo službeno priopćenje preko radija. S puno tuge u glasu spiker Svesaveznog radija Jurij Levitan je rekao: "Prestalo je kucati srce suradnika i sljedbenika genijalnog Lenjinovog djela, mudrog vođe i učitelja Komunističke partije i sovjetskog naroda."
Većina sovjetskih građana je tu vijest doživjela kao da je umrlo njihovo božanstvo. Bilo da su voljeli ili mrzili svemoćnog Staljina, svi građani SSSR-a su prethodnih 30 godina živjeli pod njegovim vodstvom i ovisili o njegovoj volji. Zahvaljujući brzoj industrijalizaciji nekadašnja poljoprivredna zemlja za nekoliko je desetljeća postala ekonomska sila. Ali bilo je za to vrijeme i krvavih čistki, bili su tu i glad, stravičan rat protiv nacističke Njemačke, i slavna pobjeda u tom ratu - sve se to događalo pod budnim Staljinovim okom. A sada njega više nema!
Nacionalna tragedija
Sputnik
Za ljude koji su odrasli na službenoj propagandi njegova smrt je bila prava katastrofa, gore nego da im je umro otac. Cijela zemlja je bila u suzama. U naše vrijeme smo imali priliku vidjeti nešto slično kada je Kim Jong-il umro 2011. godine i kada su milijuni građana Sjeverne Koreje histerično plakali povodom njegove smrti.
Anastasija Baranovič-Polivanova, koja je 1953. bila studentica, piše: "Na fakultetu sam vidjela šeficu unutarnje partijske organizacije, ridala je na sav glas i nije mogla stajati na nogama... Profesorica marksizma, inače vrlo ugodna osoba, je rekla: Evo, ako bi me netko sad pitao što mi je najdraže, rekla bih da je to moja kći, naravno. I ako bi mi rekao 'daj nju i on će uskrsnuti', ja bih pristala."
Kult Staljinove ličnosti je bio toliko jak da su ga oplakivali čak i srodnici žrtava njegovih represija. "Majka mi je ispričala da su svi oni plakali kada su saznali za Staljinovu smrt. Plakala je i ona iako je bila dijete, jer se osjećala bespomoćno i besmisleno, jer je život izgubio smisao... I moja baka je plakala, što mi je izgledalo posebno čudno s obzirom da je moj djed represiran", sjeća se Tina Kandelaki, ruska televizijska voditeljica gruzijskog porijekla.
Povod za slavlje
Naravno, nisu svi bili hipnotizirani Staljinovom karizmom i propagandnom mašinerijom, pogotovo oni koji su na svojoj koži osjetili Gulag ili su zbog lažnih optužbi deportirani u Sibir. Oni su Staljinovu smrt doživjeli kao oslobođenje.
Getty Images
"Bili smo u Sibiru, blizu Noriljska (2800 km sjeveroistočno od Moskve) i kopali jamu za temelj", kaže Anatolij Bakaničev, koji je poslan u logor zato što je u ratu bio njemački zarobljenik. "Zabijao sam pijuk u permafrost kada odozgo začuh glas drugog logoraša: 'Tolja, izlazi odatle, prokletnik je mrtav!' Svi logoraši su se radovali i to je bilo primjetno. Neki su čak vikali: 'Hura!' kada su čuli ovu vijest."
Smrtonosni stampedo
Dok su se logoraši u Sibiru tiho radovali, rukovoditelji partije u Moskvi su organizirali pogrebnu ceremoniju. To nije bio lak zadatak s obzirom da je početkom 1950-ih televizor bio rijetka pojava u SSSR-u pa su tisuće ljudi željele iskoristiti posljednju priliku i vidjeti Staljina, makar i u mrtvačkom sanduku. Zato je narod i nagrnuo u pravcu Doma sindikata u centru Moskve gdje je bilo izloženo tijelo njihovog vođe.
U centru Moskve su označene linije koje se nisu smjele prelaziti. Čuvale su ih vojska i milicija koristeći i vozila u cilju održavanja reda. Međutim, 6. ožujka 1953. godine velike gomile naroda su pohrlile na Trubni trg iz uskog Roždestvenskog bulevara i stigle do trga koji su djelomično blokirali kordoni kamiona i osiguranje na konjima.
Sputnik
Tu nije bilo mjesta za sve koji su htjeli proći, a nitko se nije mogao vratiti jer je narod nadirao. "Gomila je postajala sve gušća i nosila vas tako da ništa niste mogli učiniti. Ako biste se htjeli zaustaviti, ne biste mogli", kaže Jelena Zaks koja se tada našla u gomili. Ona je, doduše, imala sreće. Kada je prolazila pored sigurnosne ograde jedan vojnik ju je uhvatio i izvukao iz gomile. Možda joj je on i spasio život.
Mnogi drugi su imali manje sreće. "Ljudi u gomili su stenjali i zapomagali... neki su izgubili život kada su naišli na stup ulične svjetiljke ili kamion. Moj djed koji je bio tamo ispričao mi je kako je u jednom trenutku čuo neobične zvukove pod nogama, kao da je gacao po nečemu. Pogledao je dolje i ugledao ljudska crijeva", priča televizijski novinar Anton Hrekov. Narednog jutra su mnogi morali tražiti svoje bližnje u bolnicama i mrtvačnicama.
Getty Images
Danas, nakon 66 godina, nije poznato koliko je ljudi toga dana izgubilo život. Procjene variraju od nekoliko desetaka do nekoliko tisuća žrtava, a službena statistika je državna tajna...