Koliko života je odnio Crveni teror?

1. Što je to Crveni teror?

Gardisti ispred groba Moiseja Urickog. Petrograd. Natpis: "Smrt buržujima i njihovim prirepcima. Živio Crveni teror"

Arhivska fotografija

U kontekstu ruske povijesti "Crveni teror" označava represivnu politiku boljševika usmjerenu protiv njihovih političkih oponenata i "klasnih neprijatelja". To je bilo službeno proklamirno 5. rujna 1918. godine u specijalnoj rezoluciji koju je donijelo rukovodstvo boljševika. Tamo se kaže da "treba streljati sve koji su imali bilo kakve veze s 'bijelim' organizacijama, zavjerama i pobunama".

Ova akcija je službeno ukinuta već nakon dva mjeseca, ali se termin "Crveni teror" koristi za označavanje svih političkih represija koje je provodila sovjetska vlast tijekom Građanskog rata u Rusiji od listopada 1917., kada su boljševici oborili Privremenu vladu, do 1922. godine, kada su najzad pobijedili sve svoje neprijatelje.

2. Zašto se provodio Crveni teror?

P. P. Belousov (1912.-1989.), "Atentat na Vladimira Lenjina", Lenjingradski odjel Središnjeg muzeja Vladimira Lenjina

Sputnik

Ponekad se ističe da boljševici nisu provodili represije odmah po uzurpiranju vlasti. Naprotiv, u početku su oslobodili ljude koji su ubrzo zatim postali njihovi zakleti neprijatelji. Vrlo blago su kažnjavali one koji su sudjelovali u antiboljševičkoj zavjeri. Međutim, tenzija je postupno rasla i sve se promijenilo.

Boljševici su proglasili Crveni teror odmah poslije atentata na njihovog vođu Vladimira Lenjina, kada su 30. kolovoza odjeknula tri pucnja poslije Lenjinovog obraćanja djelatnicima moskovske tvornice. Jedan metak ga je ozbiljno ranio.

Uslijedila je čitava serija ubojstava i atentata na visoke dužnosnike. Samo u srpnju 1918. godine, kada se građanski rat zahuktavao, ubijeno je 4110 sovjetskih dužnosnika. Boljševici su smatrali da je Crveni teror legitiman odgovor na neprijateljske napade.

3. Kako je sve počelo?

Ščeglovitov Ivan Grigorjevič

Arhivska fotografija

Odmah poslije neuspjelog atentata na Lenjina i ubojstva Urickog u Petrogradu je strijeljano 512 predstavnika buržoazije i višeg staleža koje su boljševici držali kao taoce (to je u ono doba bila uobičajena praksa). U drugoj polovici rujna je pobijeno više od 300 ljudi.

U Moskvi je 5. rujna javno streljano 80 osoba. Među pogubljenim ljudima bila su i dvojica bivših ministara unutarnjih poslova i posljednji predsjednik Gornjeg doma Carskog parlamenta Ivan Ščeglovitov. "Ovo je bivši carev ministar koji je cijelog života prolijevao krv radnika i seljaka", vikali su vojnici iz streljačkog voda prije pogubljenja.

Po mišljenju povjesničara, te jeseni je u cijeloj zemlji pobijeno između 1600 i 8000 ljudi.

4. Jesu li svi boljševici podržavali Crveni teror?

Ivan Vladimirov, "Uhićenje generala".

Javna domena

Nisu svi čelnici boljševika bili jedinstveni kada je riječ o razmjerima terora. Već su u listopadu mnogi visoki dužnosnici partije, među kojima je bio i ministar unutarnjih poslova, zahtijevali da se prekine s politikom represija. Tako je 6. studenog ova kampanja službeno završena, poslije čega je objavljena amnestija.

S druge strane, činilo se da se val nasilja povećava sa zahuktavanjem Građanskog rata te su se mnogi boljševički čelnici izjašnjavali za širu primjenu Crvenog terora. "Mi moramo uništiti nepotrebne klase. ... Ne morate tražiti dokaze da je optuženi djelovao protiv Sovjeta riječju ili djelom, samo ga pitajte kojoj klasi pripada, kakvo mu je porijeklo, odgoj, obrazovanje i profesija. Odgovori na ta pitanja će mu iskrojiti sudbinu. U tome je smisao i suština Crvenog terora", rekao je Martin Lacis, utjecajni dužnosnik Izvanrednog povjerenstva za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže (ČK).

Lenjin je reagirao na ove Lacisove riječi rekavši da su to "gluposti". On je dodao da zadatak nije fizičko uništenje svih buržuja, nego likvidacija socijalnih uvjeta koji su omogućili da se pojavi takva klasa.

5. Koliko ljudi je pobijeno u vrijeme Crvenog terora?

Leševi žrtava Crvenog terora u zimu 1918. u Jevpatoriji, koje su boljševički krvnici pobacali u Crno more, ali su ih valovi izbacili na obalu u ljeto 1918.

"Ogledi o smutnom dobu u Rusiji", tom 3, Berlin 1924.

U izvorima se spominju različite brojke. Povjesničar Sergej Volkov tvrdi da su boljševici 1917.-1922. pobili dva milijuna ljudi. S druge strane, povjesničari koji se pozivaju na arhivske materijale organa odgovornih za represije tvrde da je u tom razdoblju organizirani teror odnio 50 000 ljudskih života. Pojedini udvostručuju ovu brojku, uračunavajući i žrtve seljačkih buna protiv sovjetskog režima.

Nažalost, i 100 000 žrtava, koliko god da je impozantna brojka, samo je mali dio ukupnog broja poginulih u građanskom ratu - procjenjuje se da je život izgubilo 10-12 milijuna ljudi.

6. Je li postojao Bijeli teror?

Žrtve Bijelog terora. Teretni čamac sa sovjetskim građanima koje su mornari Volške vojne flotile oslobodili iz bjelogardijskog ropstva. Listopad 1918.

"Povijest građanskog rata u SSSR-u", M. 1957.

Bijeli teror je službeno bio jedan od glavnih uzroka boljševičkih represija. On se počeo "zahuktavati" od sredine 1918. kada je otpor boljševicima postao intenzivniji.

Broj žrtava "bijelih" represija je otvoreno pitanje. Njih je daleko teže prebrojati, jer "bijeli", za razliku od "crvenih", nisu imali jedinstvenu organiziranu državnu strukturu nego je to bio konglomerat snaga koje su pružale otpor boljševicima.

"Bijeli", za razliku od "crvenih", nisu imali ni službene kampanje u kojima se proklamira teror. Zbog toga su autokratski potezi "bijelih" privlačili manje pažnje. Međutim, po mišljenju mnogih povjesničara, "bijeli" su primjenjivali represije u istoj mjeri kao i njihovi neprijatelji komunisti, a ponekad i više od njih. Autor jednog nedavno provedenog istraživanja tvrdi da je od ruku "bijelih" stradalo najmanje 500 000 ljudi, premda znanstvenici uglavnom spominju manje brojke.