Danas je Rusija na drugom mjestu u trgovini oružjem, a ispred nje su jedino Sjedinjene Države. Prema ovogodišnjem izvještaju Stockholmskog instituta za mirovna istraživanja, vodeći izvoznici oružja su SAD (33%), Rusija (23%), Kina (6,2%), Francuska (6%), Njemačka (5,6%), dok sve ostale zemlje čine 26,2% tržišta.
Stručnjaci procjenjuju da će do 2020. svjetska potražnja naoružanja dosegnuti vrijednost od 120 milijardi američkih dolara. Glavni uvoznici sada su Indija (13%), Saudijska Arabija (8,2%), Ujedinjeni Arapski Emirati (4,6%), Kina (4,5%), Alžir (3,7%), dok preostalih 66% čine sve ostale zemlje.
Gotovo polovicu cjelokupnog ruskog izvoza naoružanja čine lovci i bombarderi četvrte generacije iz obitelji "MiG" i "Suhoj". PZO sustavi poput S-400 čine oko četvrtinu izvoza.
Međutim, SAD, Izrael i Francuska su značajni konkurenti. Neka od tradicionalnih sovjetskih tržišta, poput Indije, postaju poprište intenzivne konkurencije, pa Rusija ulaže veliki trud u postizanje profitabilnih ugovora kako ih ne bi izgubila pred rivalima.
Duga tradicija proizvodnje oružja
V. Nikiforov
Prvi spomen postojanja profesionalne gilde proizvođača vatrenog oružja u Moskvi datira iz 1475. godine, a od tada je proizvodnja oružja procvjetala. Početkom 17. stoljeća, u moskovskoj tvornici pušaka i topova je radilo nekih 500 ljudi.
Počevši od Andreja Čokova, jednog od legendarnih oružara koji je napravio "Car top" i mnoge druge čuvene topove, Rusija je imala brojne vješte majstore koji su prenosili tradiciju pravljenja najboljih pušaka i topova na nove generacije.
Andrej Stanavov / Sputnik
Sergej Mosin je napravio jednu od pušaka koje su najduže bile u uporabi u ruskoj vojsci, dok je Fjodor Tokarev napravio čuveni pištolj "tetejac". Nikolaj Makarov je izumio pištolj "Makarov", iz kojeg su potekle desetine modifikacija u Rusiji i inozemstvu. Konačno, vjerojatno najpoznatiji je Mihail Kalašnjikov čija je jurišna automatska puška AK-47 najrasprostranjeniji komad vatrenog oružja na svijetu.
Pouzdanost
Mihail Ozerski
Otkako se vatreno oružje između 14. i 15. stoljeća pojavilo u Rusiji, njegova glavna karakteristika bila je pouzdanost. Oružje se moglo proizvoditi i popravljati samo na točno određenim mjestima, a koristilo se za borbe protiv nomadskih i domorodačkih plemena istočne i južne Rusije. Stoga je pouzdanost bila odlika koja je ruskim proizvođačima oružja bila od krucijalne važnosti.
Neki od najboljih ruskih topova iz 16. stoljeća i dalje postoje i živi su dokaz dugovječnosti ruskog oružja. Ista vještina tvoraca može se primijetiti i kod pješačkog naoružanja, za što postoje brojni primjeri.
Puška "Mosin", koja je u ruskoj vojsci korištena od 1890-ih do 1950-ih, ima zatvarač koji se može rastaviti i sastaviti bez ikakvog alata. Može funkcionirati u svim uvjetima i veoma je pouzdana. I automatska se puška "Kalašnjikov" može lako sastaviti i koristiti u svim klimatskim uvjetima. Generalno govoreći, većina čuvenih ruskih pištolja, automata i pušaka vrlo se lako sklapa, rasklapa i održava.
Obilje prirodnih resursa i znanstvena znanja i vještine
Aleksandar Moklecov / Sputnik
Rusija je uvijek bila zemlja s obiljem resursa, uključujući i rudu željeza. Još se u 17. stoljeću nizozemski trgovac Andrew Vinius odlučio ostaviti poljoprivrede i posvetiti se iskopavanju rude željeza iz rudnika u Tuli, gradu u kojem se kasnije razvila najveća proizvodnja oružja u Rusiji, upravo zahvaljujući lokalnoj rudi.
Željezo iz središnje Rusije i Sibira je omogućilo proizvodnju ogromnih količina vaternog oružja. U 18. je stoljeću Rusija postala vodeći svjetski izvoznik ove rude.
Kasnije su mnoge druge industrije postale esencijalne za proizvodnju oružja: kemija, fizika, sofisticirana balistika, istraživanje eksploziva, itd. Rusija (a kasnije i Sovjetski Savez), koja je oduvijek bila jaka u znanosti, razvijala je relevantne industrije paralelno s proizvodnjom oružja. U 20. stoljeću su vodeći znanstveni resursi države bili posvećeni razvoju najjačih i najsmrtonosnijih oružja na svijetu - osobito tijekom Hladnog rata.
Trgovina oružjem kao politički instrument
Getty Images
Hladni rat je imao ogroman utjecaj na svjetsko tržište oružja. Počevši od 1950-ih, SSSR je prodavao oružje mnogim zemljama, a najviše članicama Varšavskog pakta. Indija i Kina, koje ostaju vodeći uvoznici ruskog oružja, također su bile tržišta za Sovjetski Savez iz očitih razloga: sovjetski komunistički režim je bio prihvatljiv komunističkoj Kini. Osim toga, za Indiju, kao i za Kinu, kopnene trgovinske rute su bile bolje od prekomorske trgovine s, primjerice, Amerikom.
Kada bilo koja od ovih zemalja kupuje ratne brodove, podmornice, lovačke zrakoplove i sustave protuzračne obrane, sklapaju se i ugovori s ruskom vojskom o remontu, održavanju i rezervnim dijelovima, kao i sporazumi s ruskim vojnim kolegama o obuci, gostovanjima i drugome. Na taj način veze između ovih zemalja postaju sve jače.
Bilo je slučajeva u kojima su se puške i ostalo oružje dostavljali besplatno, kao izravna podrška "graditeljima socijalizma". Puka proklamacija zaokreta ka socijalizmu bila je dovoljna da se od Sovjetskog Saveza dobiju pozajmice i oružje, pa su mnogi slabi i siromašni režimi iskoristili ovu šansu.
Čak se i nakon raspada SSSR-a nastavila dugoročna trgovina. Ono što je također bilo od velike važnosti bilo je to što su sovjetski konstruktori oružja učili, obučavali i savjetovali kolege u zemljama koje su kupovale sovjetsko oružje. To je stvorilo pouzdanu mrežu ljudi koji su se oslanjali na sovjetski inženjering, što je zauzvrat poticalo nastavak trgovine s Rusijom.