"Ubojstvo [ruske carske obitelji] uzdrmalo je vjeru moga oca u urođenu pristojnost ljudskog roda... Moj otac je osobno planirao spasiti [cara Nikolaja II.] pomoću britanske krstarice, ali je taj plan u izvjesnom smislu blokiran". To je vojvoda od Windsora pisao o svome ocu Đuri V. u knjizi "Priča o kralju". Osnovano je, međutim, mišljenje da je Đuro Peti osobno blokirao taj plan.
"Engleska ne ukazuje gostoprimstvo dok traje rat"
Situacija u kojoj se nakon odricanja od prijestolja našao car s obitelji poslije Veljačke revolucije 1917. godine bila je specifična. Socijalisti koji su došli na vlast strahovali su da bi se oko kralja mogla rasplamsati kontrarevolucija, dok liberalno nastrojeni parlamentarci nisu bili zainteresirani za radikalno zaoštravanje situacije te su suzbijali represije protiv Nikolaja II.
TASS
Bivši car je jasno sagledavao opasnost u kojoj bi se našla njegova obitelj u slučaju zaoštravanja napetosti u društvu. Zbog toga je "zamolio Privremenu vladu da ostane u svojoj rezidenciji blizu Petrograda (Carsko Selo) sve dok mu djeca ne preleže male boginje, a zatim da ode u luku Romanov (danas Murmansk) i odatle morem otplovi u Englesku".
Vlada je držala Nikolaja i njegovu suprugu u kućnom pritvoru u Carskom Selu, i, kako je tvrdio tadašnji ministar vanjskih poslova Rusije Pavel Miljukov, podržavala je ideju da se kralj pošalje u Veliku Britaniju. Miljukov se obratio veleposlaniku Velike Britanije u Rusiji siru Georgeu Buchananu, koji je kasnije prenio spremnost Londona da prihvati Romanove i da će "u tu svrhu biti poslana krstarica". Kasnije, kada se krstarica nije pojavila i car nije otputovao, Miljukov je pitao veleposlanika zbog čega se s tim odugovlači, a ovaj mu je odgovorio da "vlada više ne inzistira na dolasku carske obitelji u Englesku".
To je potvrdio i ministar pravosuđa u Privremenoj vladi i njezin budući lider Aleksandar Kerenski. "Vlada Engleske ne smatra da je moguće ukazati gostoprimstvo bivšem caru sve dok traje rat".
Optužena ruska strana
U memoarima iz 1923. godine, objavljenim pod naslovom "Moja misija u Rusiji", veleposlanik je iznio suprotnu verziju. "Naša ponuda je ostala otvorena i nikada nije povučena", napisao je Buchanan. On je optužio rusku stranu, tvrdeći da Privremena vlada, suočena s oporbom socijalista, "nije smjela preuzeti odgovornost za odlazak cara te je odustala od svoje prvotne namjere".
Knjižnica Kongresa
Kada je Kerenski u svojim memoarima 1927. godine izjavio suprotno, Ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije ponovilo je Buchananovu tvrdnju i optužilo bivšeg ruskog ministra za laž.
Istina je isplivala pet godina kasnije, kada je Buchananova kćer Meriel objavila svoju knjigu "Raspad carstva". Ona je napisala da je njezin otac u svoje memoare htio unijeti i činjenicu da je ponuda utočišta anulirana, ali je bio prisiljen to ne učiniti. "U ministarstvu vanjskih poslova, gdje je otišao provjeriti neke dokumente, rečeno mu je da će, ukoliko učini što je naumio, biti optužen za kršenje Zakona o državnoj tajni, i da će mu biti obustavljena mirovina. Njegova priča o obećanju britanske vlade da će ruskom caru pružiti utočište u Engleskoj namjerni je pokušaj potiskivanja istinitih činjenica", napisala je ona.
"Istinite činjenice" su, po svemu sudeći, bile ovakve: "On [Đuro V.] vas mora preklinjati da prenesete premijeru kako iz svega što se priča i piše u tisku proizlazi da će trajni boravak bivšeg cara i carice u ovoj zemlji jako uznemiriti javnost i da će nesumnjivo ugroziti položaj kralja i kraljice, od kojih je, kako se pretpostavlja, taj poziv i potekao..." - to je početkom travnja 1917. godine pisao ministru vanjskih poslova Velike Britanije lord Stamfordham, osobni tajnik Đure V.
"Odgovornost snose i jedni i drugi"
Getty Images
"Đuro V. je bio zabrinut zbog eskalacije nereda među radnicima i jačanja socijalizma u Velikoj Britaniji. Kralj je strahovao da će nazočnost 'krvavog Nikolaja' u Britaniji ugroziti i njegov vlastiti položaj, i kasnije izazvati rušenje monarhije ", piše britanski povjesničar Paul Gilbert, pozivajući se na nadimak koji je car Nikolaj II. dobio kada je 1905. godine naredio da se puca u mirne demonstrante u Sankt-Peterburgu.
Prema Gilbertovoj tvrdnji, "kralj Đuro V. je bio kukavica i nije želio gubiti živce i brinuti zbog političkih posljedica pružanja utočišta bivšem caru i njegovoj obitelji... ali su ruskog cara izdali prije svega njegovi najbliži rođaci, druge vlade i ruski monarhisti. Prema tome, odgovornost trebaju snositi sve monarhije Europe i saveznici Rusije u Prvom svjetskom ratu".