Tri najratobornija vladara Rusije

1. Svjatoslav I.

Moto: "Idem na vas!"

Javna domena

"On u svoje pohode nije nosio ni teretna kola, ni čajnike... Nije nosio čak ni šatore nego je spavao na prostrtom konjskom pokrivaču, a umjesto jastuka je koristio sedlo. Isto tako i cijela njegova družina". Tako je u prvoj istočnoslavenskoj kronici prikazan Svjatoslav, hrabri ratnik koji je vladao Starom Rusijom u 10. stoljeću.

Svjatoslav je tijekom cijele svoje vladavine ratovao sa susjedima Rusije. On je bio posljednji poganski vladar staroruske države. Nije htio primiti kršćanstvo strahujući da će to poljuljati lojalnost njegovih ratnika.

Pobijedio je Hazariju, moćnu državu u ovoj regiji. Kontrolirao je donji tok Volge koja je tada bila važna trgovačka arterija. Pokorio je pojedina istočnoslavenska plemena i pobijedio Alane i Volške Bugare. Pobijedio je i Bugare na zapadu, i navodno je htio prenijeti prijestolnicu iz Kijeva na Dunav.

Međutim, njegove pobjede nad Bugarima je anuliralo susjedno Bizantsko Carstvo - Konstantinopolj je poslao svoje trupe da se bore protiv ratobornog slavenskog princa. Prislili su ga na povlačenje, a kada se vraćao kući u Kijev, upao je u zasjedu nomadskog plemna. Postoje pretpostavke da nomadi nisu to učinili samostalno, tj. da su imali odobrenje Bizanta. Svjatoslav je poginuo u borbi, a poglavar tog plemena, kako pišu drevne kronike, napravio je od njegove lubanje pehar.

2. Ivan IV. Grozni

Moto: Našom vojskom upravlja Gospodin Bog, a ne čovjek

Državni povijesni muzej, Moskva

Ivan IV. je bio žestok vladar i odlučno je provodio u djelo svoje planove. To se dobro vidjelo još u njegovom prvom pohodu protiv Kazanjskog kanata 1547. Kazanjski i Astrahanjski kanat su bili ostaci nekada moćne mongolske države (Zlatne horde) koja je preko dva stoljeća vladala ogromnim teritorijima Rusije. Bilo je neophodno obustaviti napade spomenutih kanata na ruske teritorije, a pored toga, ova vojna kampanja je imala i simboličan značaj - cilj je bio u potpunosti ukinuti nekadašnju ovisnost i demonstrirati novi status Moskve. "Pobjeda u ovim ratovima... zahtijevala je ogromne napore i žrtve. Dovoljno je napomenuti da su za zauzimanje Kazanja poduzeta tri velika pohoda u kojima je sudjelovala većina ruskih oružanih snaga", piše ruski povjesničar Vitalij Penski.

Kada su proširene i raščišćene istočne granice i tako otvoren put za daljnje širenje teritorija Rusije prema Sibiru, Ivan IV. se ustremio na jug i na zapad. Krimski Tatari su redovito napadali i pljačkali ruske zemlje, a ponekad su čak stizali i do Moskve. Krimski kan je 1571. godine spalio grad. To je bio vrhunac krimske vlasti - već naredne godine je Ivan Grozni s malobrojnom vojskom razbio vojsku krimskog kana koja je brojala 120 000 vojnika. Samo 10 000 krimskih vojnika se vratilo kući. Tako je problem upada u Rusiju s Krima bio riješen.

Drugačija je bila situacija s Ivanovim neprijateljima na zapadu. Ruski car je želio dobiti izlaz na trgovačke puteve Baltičkog mora i zato je objavio rat Livonskom redu na teritoriju koji sada pripada baltičkim državama. Po riječima Penskog, "u prvih 20 godina rata (a rat je trajao četvrt stoljeća) Ivan IV. je napredovao i zauzeo značajan dio Livonije, izuzev velikih gradova Revelj (Tallinn) i Riga. Međutim, kasnije je izgubio sve jer Moskva nije imala dovoljno snage da istovremeno uspješno ratuje na dva fronta (na jugu i na zapadu)". Pa ipak, kako naglašavaju pojedini povjesničari, Livonski rat je za Ivana Groznog bio sporedan. Njemu je važnija bila borba protiv Tatara iz Kazanja, Astrahanja i Krima, a iz te borbe je izašao kao pobjednik.

3. Katarina Velika

Moto: Dok sam živa branit ću svoju domovinu perom i mačem

Katarina II. Umjetnik: Fjodor Rokotov

Wikipedia

Etnički gledano Katarina je bila Njemica, ali je ipak za rusku državu učinila više nego većina vladara koji su po nacionalnosti bili Rusi. Tijekom njezine 40-godišnje vladavine u drugoj polovici 18. stoljeća vođeni su mnogobrojni ratovi i svi su završeni pobjedom. Za vrijeme Katarine Rusija je ratovala skoro protiv svih susjeda, a protiv pojedinih i nekoliko puta.

Dvaput je Katarina ratovala protiv Turske, a trofeji u tim ratovima su Krim i sjever Crnomorske regije koji je sada značajan dio ukrajinskog teritorija. Bilo je nekoliko ratova i s Poljskom u kojima je Rusija preuzela kontrolu nad zapadnim regijama današnje Bjelorusije i Ukrajine, a također pobijedila Švedsku i Perziju. U pojedinim trenucima je Rusija u Katarinino doba vodila istovremeno dva rata na različitim granicama.

Katarina je uspjela ugušiti i veliki ustanak u carskoj Rusiji, takozvanu Pugačovljevu bunu. Kako je napisao čuveni ruski povjesničar 19. stoljeća Sergej Solovjov, u razvoju ruske države Katarina je "sigurnim korakom slijedila svoga preteču Petra Velikog od kojeg je naslijedila i epitet Velika". Suvremeni povjesničar Nikolaj Pavlenko navodi tu usporedbu i dodaje da je "Petar Prvi osigurao izlaz na Baltičko more i stvorio Baltičku flotu, a Katarina je osvojila obale Crnog mora, uključujući i Krim, i stvorila moćnu Crnomorsku flotu. Petar je srednjovjekovnu Rusiju, periferiju Istočne Europe, pretvorio u moćno Rusko Carstvo, a Katarina je tom carstvu dala europski sjaj, proširila njezine granice i učvrstila njezinu moć".