Dječak kojeg su čuvali kao malo vode na dlanu: "Kraljevska bolest" posljednjeg ruskog carevića

Kada je Aleksandra Fjodorovna, žena Nikolaja II. i ruska carica, rodila sina (30. srpnja 1904. godine), ovaj događaj je svečano proslavljen i dočekan s puno radosti. Konačno su, nakon rođenja četiri kćeri u razdoblju od 1895. do 1901. godine, Nikolaj i Aleksandra dobili sina Alekseja, koji je postao prijestolonasljednik.

"Ne postoje riječi koje bi mogle izraziti moju zahvalnost Gospodinu na ovom olakšanju koje nam je poslao u ovim teškim vremenima!", zapisao je Nikola II. u svom dnevniku. On nije mogao ni naslutiti kako teška i tragična sudbina čeka dječaka.

Bolest

Aleksej Nikolajevič kao novorođenče (1904. godine)

Iz slobodnih izvora

"Bilo je prerano za radost i zahvalnost Bogu", piše povjesničar i liječnik Boris Nahapetov u svojoj knjizi "Liječničke tajne kuće Romanov". "Liječnici su ubrzo utvrdili da dijete pati od strašne bolesti koja se prenosila u caričinoj obitelji, od hemofilije."

Aleksejevi simptomi prvi put su se pojavili kad mu je bilo samo sedam mjeseci i pratili su ga čitavog života. Ana Virubova, dvorska dama i caričina prijateljica, prisjeća se vremena kada se bolest pogoršala: "Bilo je to beskonačno mučenje za dječaka i za sve nas... Sve vrijeme je vrištao od bolova i morali smo začepiti uši kada smo ga njegovali."

Ponekad Aleksej nije mogao ni hodati. Ovo je on sa svojim "mornarom-dadiljom" na biciklu u Friedbergu, njemačka regija Hessen, 1910.

Iz slobodnih izvora

Najmučniji trenuci za dječaka bili su kada se krv izlijevala u njegove zglobove. "Krv je uništavala kosti i tetive. Nije mogao savijati ruke i noge", piše Nahapetov.

Jedino olakšanje moglo se postići masažom i vježbama, ali to je nosilo i opasnost od još ozljeda i dodatnog krvarenja. Tako da Aleksej povremeno nije uopće mogao hodati te ga je posluga nosila na službene događaje.

Pomoć "sveca"

Grigorij Rasputin

Iz slobodnih izvora

Jedan od rijetkih ljudi u carstvu koji je mogao olakšati Aleksejeve patnje bio je Grigorij Rasputin. Poznati liječnik? Ne, sibirski mistik i samoprozvani svetac koji je stigao sve do dvora. Kada je 1905. godine Rasputin upoznao Nikolaja i Aleksandru, uvjerio ih je da im može pomoći. I tako je i bilo.

"Mnogi ljudi su svjedočili tome da je Rasputin više puta učinio da se prijestolonasljednik osjeća bolje", priznaje Nahapetov. "Ali ne postoje čvrsti, dokumentirani podaci o tome." Nahapetov pretpostavlja da je Rasputin koristio hipnozu kako bi smirio Alekseja, što je dovodilo do poboljšanja njegovog stanja. Jedno je sigurno: Aleksandra i Nikolaj II. su vjerovali Rasputinu, tako da je on stekao nevjerojatan politički utjecaj.

"Carević je živ dok sam ja živ", hvalio se Rasputin. I nije mnogo pogriješio: 30. prosinca 1916. godine Rasputina je ubila skupina aristokrata koji su bili zabrinuti zbog njegovog ogromnog utjecaja na carski dvor. Zatim, 18 mjeseci kasnije, u srpnju 1918. godine Aleksej i njegova obitelj su ubijeni.

Mali princ Rusije

Nikolaj II. i Aleksej u kozačkim uniformama na vojnoj paradi 1916. godine

Iz slobodnih izvora

Kad Aleksej nije bio bolestan, vodio je običan život prijestolonasljednika: učio je, sudjelovao u službenim događajima i igrao se. A ovaj dječak je znao biti nestašan. Georgij Šaveljski, svećenik blizak dvoru, se prisjećao: "Za večerom je dječak generale gađao kuglicama od kruha... Mogao ga je smiriti samo oštar carev pogled."

Ljudi koji su ga sretali sjećaju se i da je carević imao dobar karakter. "Znao je brzo uspostaviti vezu s ljudima, volio ih je i pokušavao za njih učiniti sve što je mogao", zapisao je Anatolij Mordvinov, ađutant Nikolaja II.

Aleksej i njegove tri sestre u nekadašnjoj carskoj rezidenciji, svibanj 1917.

Iz slobodnih izvora

S druge strane, on bilježi da je Aleksej znao biti vrlo tvrdoglav. Nikolaj II. je često govorio svojim slugama i savjetnicima s ponosom: "On će vam praviti mnogo više problema nego ja."

Aleksej je imao odličan odnos s oboje svojih roditelja i s četiri sestre, a među najbližim prijateljima bio mu je Andrej Derevenka, njegov osobni sluga i bivši mornar. Derevenka je bio taj koji je nosio Alekseja kada bi se njegovo stanje pogoršalo. Osim toga, carević je volio životinje. Svog mačka Kotika i psa Joyja je sa sobom nosio i na nastavu.

Tragičan kraj

Careviću je bilo 13 godina kada mu se život preokrenuo iz temelja. Ustanak 1917. godine uništio je rusku monarhiju. Njegov otac je abdicirao, ne samo u svoje ime, nego i u ime svog sina. Zajedno s ostalim članovima obitelji Aleksej je otišao u progonstvo na Ural, gdje se nalazio u kućnom pritvoru. Tu se njegova bolest pogoršala i tu ga je dočekala smrt.

Carević Aleksej Nikolajevič i car Nikolaj II. s pilom u Tobolsku 1917. godine (nekoliko mjeseci prije smrti). Kolekcija Romanovih, Beinecke Rare Book & Manuscript Library, Sveučilište Yale

Iz slobodnih izvora

"Iznenada Aleksej više nije mogao hodati", zapisala je u svojim memoarima Tatjana Botkina, medicinska sestra koja je pomagala Romanovima u Tobolsku (2300 kilometara od Moskve). "Strašno je patio od unutarnjih krvarenja..." Nakon što je ponovno zadobio modricu, Aleksej se borio sa svojom bolešću i nije više imao vremena za oporavak. U noći 17. srpnja, kada su boljševici naredili Romanovima da siđu u podrum, Nikolaj je nosio svog sina. Kao što znate, nikad više nije vidio svjetlost dana.