Toaletni papir i druge fenomenalne stvari: Čime su se ponosili građani SSSR-a

Boris Krištul/Sputnik
Osvrnimo se na svakodnevne pojave koje su u SSSR-u bile deficitarne i samim tim su postale stvar prestiža.

Zamislite čovjeka koji nosi pakovanje toalet papira u običnoj polietilenskoj vrećici s reklamom nekog stranog proizvoda, pa još u trapericama marke "Montana" i raznobojnom kemijskom koja viri iz džepa. Takva osoba je u Sovjetskom Savezu izazivala zavist na sve strane.

Riječ "deficit" je od 1950-ih do 1980-ih bila jedna od najčešće korištenih riječi u SSSR-u. Na listi deficitarnih proizvoda bile su skoro sve namirnice, od kačkavalja i kobasice do intimnog rublja i kvalitetnog namještaja. Sovjetska vlast je svu svoju energiju i sve svoje resurse usmjerila na razvoj teške i vojne industrije ne obraćajući previše pažnju na svakodnevne potrebe svojih građana. U takvim okolnostima su kilometarski redovi za kupovinu deficitarnog proizvoda postali uobičajena pojava, kao i zavist prema sretnicima koji su imali ono što drugi nemaju. U naše vrijeme djeluje krajnje apsurdno i sam spisak onoga što je tada izazivalo sveopću zavist. Portal Russia Beyond je razgovarao s ljudima koji su živjeli u to vrijeme o stvarima i pojavama koje su tada doživljavane kao "san snova".

1. Toaletni papir

Prva sovjetska tvornica za proizvodnju toalet papira sagrađena je 1969. godine, ali je moralo proći još puno godina dok ovaj važan proizvod ne postane dostupan svim građanima ogromne zemlje.

Jelena se sjeća: "Ljudi s jakim vezama i prijatelji radnika u trgovinama namirnica koristili su grubi sivi papir koji je služio za pakiranje robe. I oni su bili u manjini! Role toalet papira smo mogli samo sanjati. Sjećam se da je u redu za toaletni papir stajalo i po stotinu ljudi.

Postojao je čak i limit: jedan čovjek je mogao u jednom navratu kupiti najviše 10 rola.

Sretnici kojima je pošlo za rukom da kupe toalet papir nizali su role na konopac i nosili ih na sebi kao trofej, kao nekakvu ’ogrlicu’ da im svi zavide".

2. Obična polietilenska vrećica

Oleg se sjeća: "Još početkom 1980-ih svako je htio imati polietilensku vrećicu s reklamom automobila ili običnim natpisom na stranom jeziku. Ljudi su čuvali te vrećice. Žene su ih nosile umjesto torbice, a đaci umjesto školske torbe.

U to vrijeme su se polietilenske vrećice proizvodile samo u zemljama Istočnog bloka – Čehoslovačkoj, Poljskoj, Jugoslaviji i Istočnoj Njemačkoj, a u SSSR su ih donosili sovjetski građani kojima se posrećilo da posjete spomenute zemlje.

Ljudi ih čak nisu ni pakovali da se ne ošteti slika na vrećici. Ako se vrećica zaprlja prali su je i sušili".

3. Kemijska olovka

Obične kemijske olovke bile su pravi luksuz do 1960-h. Čak iako ste imali sreću da steknete kemijsku, bio je veliki problem naći odgovarajući rezervni uložak.

Sergej objašnjava: "Sovjetski učenici su učili pisana slova prvo pomoću pera koje su umakali u tintarnicu, zatim pomoću penkale s punjenjem tintarnice, a kada su ljudi počeli donositi iz inozemstva kemijske olovke, to je bio najbolji poklon koji je učenik mogao zamisliti!

Ali odmah bi nastao novi problem – gdje nabaviti uložak za kemijsku olovoku? Pojavili su se majstori koji su mogli napuniti tintom originalni uložal. Tako je nikla čitava jedna profesija. Tokom 1960-ih i 1970-h su postojala čak specijalna mjesta na kojima su pružane takve usluge".

4. Bojanje kose

Bilo je teško obojati kosu. Do sredine 1980-ih u trgovinama su postojale samo dvije prirodne vrste boje za kosu. Jedna je bila tamna "basma", a druga riđa "kana".

Žena koja je htjela obojati kosu u plavo mogla je to učiniti čajem kamilice, ili vodik-peroksidom (hidrogenom) što je bilo dosta rizično jer oštećuje kosu, i poslije toga je potrebno puno vremena da se ta oštećenja saniraju.

Irina se sjeća: "Bilo je i barbarskog snalaženja. Na primjer, u šampon je dodavana crna tinta. Tako su djevojke dobijale kosu crnu poput gavrana, a starim, već prosijedim ženama kosa je tako postajala ljubičasta".

5. Vlastita knjižnica

Sovjetski građani su ponosno smatrali sebe najnačitanijom nacijom. S druge strane, mnoge knjižare u SSSR-u do 1980-h su bile skoro potpuno prazne. Nisu se mogli nabaviti čak ni ruski klasici, tako da su ljudi većinom bili primorani koristiti knjižnice.

Da apsurd bude veći, ruski i svjetski klasici na ruskom jeziku lako su se mogli nabaviti u zemljama Istočnog bloka, jer se sovjetsko rukovodstvo prvenstveno posvetilo promoviranju ruskog jezika u inozemstvu.

Mihail priča: "Sjećam se da je još početkom 1980-ih mama donosila iz inozemstva na desetke kilograma knjiga. Bile su to bajke za djecu, detektivske priče Agathe Christie i Artura Conana Doylea, i romani Alexandra Dumasa i Emila Zole. Tako su stvarane kućne knjižnice kojima su se ljudi ponosili. U sovjetskim knjižarama toga doba prodavale su se samo patriotske knjige o Drugom svjetskom ratu i fantazije o preporodu agrarnog sektora".

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće