Gdje je zapečaćena sudbina SSSR-a: 25 godina od Bjelovjeskog sporazuma

Predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk, predsjednik Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije Stanislav Šuškevič i predsjednik Rusije Boris Jeljcin poslije potpisivanja Sporazuma o formiranju ZND-a u Bjelovjeskoj šumi.

Predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk, predsjednik Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije Stanislav Šuškevič i predsjednik Rusije Boris Jeljcin poslije potpisivanja Sporazuma o formiranju ZND-a u Bjelovjeskoj šumi.

Jurij Ivanov/ RIA Novosti
Čelnici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije stavili su točku na povijest SSSR-a 8. prosinca 1991. godine u Bjelovjeskoj šumi, nedaleko od bjelorusko-poljske granice. O tom mjestu, o povijesnom sporazumu i o tome je li bilo moguće tada sačuvati Sovjetski Savez - čitajte u materijalu televizije RT.

Kada je nestao SSSR?

U lovačkoj rezidenciji u Bjelovjeskoj šumi rukovoditelji tri savezne republike dogovorili su se da SSSR više ne postoji. Zatim se pojavila fraza: "Trojka se sastala u šumi i ukinula Sovjetski Savez". Misli se na Borisa Jeljcina, Leonida Kravčuka i Stanislava Šuškeviča.

Tekst sporazuma "O formiranju Zajednice neovisnih država", koji su oni potpisali 8. prosinca 1991. godine, glasi: "Mi, Republika Bjelorusija, Ruska Federacija (RSFSR) i Ukrajina, kao države-osnivači Saveza SSR-a, koje su potpisale Savezni ugovor 1922. godine, u daljnjem tekstu Visoke ugovorne strane, konstatiramo da Savez SSR kao subjekt međunarodnog prava i geopolitička stvarnost prestaje postojati <...> Visoke ugovorne strane formiraju Zajednicu nezavisnih država. <...> Od trenutka potpisivanja ovog Sporazuma na teritorijima država koje su ga potpisale ne dopušta se primjena normi trećih država, uključujući i bivši Savez SSR-a".

"Zapravo je raskol počeo ranije", priča za RT Rudolf Pihoja, doktor povijesnih znanosti, profesor i zaslužni znanstveni radnik RF. "Ja sam potpuno uvjeren da Bjelovjeska šuma nije bila početak raspada, nego pokušaj da se sačuva nekakvo jedinstvo. Druga je stvar što to nije uspjelo. Ako se pažljivo pročitaju dokumenti koji nisu doneseni samo u Bjelovjeskoj šumi, nego i kasnije, tijekom pregovora i stvaranja Zajednice neovisnih država, vidjet ćemo da je poduzet pokušaj očuvanja jedinstvenog resora za cijelu buduću zajednicu u sferi obrane, komunikacija, prometa itd. A to je već bio pokušaj da se sačuva bar nešto, da se spase jedinstvene veze u gospodarstvu i među ljudima. Moram reći da taj pokušaj nije bio potpuno beznadan".

 

Gubitak kontrole

Naravno, ideja o likvidaciji SSSR-a nije se pojavila neočekivano i slučajno. Krajem 1991. godine kriza u zemlji je bila u porastu već nepunih 10 godina, ali vlasti su se u početku nadale da će prevladati krizu zahvaljujući reformama usmjerenim na demokratizaciju državnog poretka. Perestrojka koja je pokrenuta 1985. godine izazvala je nagli porast optimizma u liberalnim krugovima ruskog društva. Međutim, ekonomska kriza ne samo da nije okončana, nego je dosegla i svoj vrhunac kada je znatno opao životni standard, a u mnogim republikama su izbijali međunacionalni konflikti, dok su trgovine bile prazne.

U uvjetima snažne centralne vlasti i komunističke ideologije, koja je između ostalog proklamirala neuništivo prijateljstvo sovjetskih naroda, nije bilo kritičnih konflikata između saveznih republika. Reforme Mihaila Gorbačova su otklonile i strogu državnu kontrolu svih sfera života sovjetskog društva, i uklonile su temelje komunističke ideologije, što je izazvalo nagli porast političkih aktivnosti građana, i dovelo do toga da je 1990. godine počela "parada suvereniteta".

Prvi teritorij SSSR-a koji je proglasio svoju neovisnost bila je autonomna republika Nahičevan. Njezinim su putem krenule savezne republike Latvija, Litva, Estonija, Armenija i Gruzija.

U važećem Ustavu je pisalo: "Sovjetski Savez je jedinstvena savezna multinacionalna država, formirana na temelju principa socijalističkog federalizma uslijed slobodnog samoopredjeljenja naroda i dobrovoljnog ujedinjenja ravnopravnih Sovjetskih Socijalističkih Republika".

Sada su republike, međutim, formalno već posjedovale suverenitet i odbile su prunati prvenstvo saveznih zakona, plaćati porez u zajednički proračun i podržavati ekonomske veze pod ranijim uvjetima. Sovjetska Rusija nije zaostajala za svojim susjedima i također je proglasila prednost vlastitih zakona nad saveznim, što je doprinijelo usponu karijere predsjednika Vrhovnog Sovjeta republike Borisa Jeljcina.

Situacija je očito izmicala Gorbačovljevoj kontroli. On je napravio još dva koraka u pravcu očuvanja Sovjetskog Saveza: u prosincu 1990. godine predložio je projekt novog Saveznog ugovora, prema kojem je SSSR bio "meka" federacija s proširenim pravima suverenih republika, a 17. ožujka 1991. godine je organizirao Svesavezni referendum na kojem je narod odlučio da Sovjetski Savez treba postojati u obnovljenom obliku. Pitanje je bilo ovako formulirano: "Smatrate li vi da je neophodno očuvanje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika kao obnovljene federacije ravnopravnih suverenih republika u kojoj će se u punoj mjeri jamčiti prava i slobode ljudi svake nacionalnosti"? Oko 80% građana je odgovorilo potvrdno.

Novi Savezni ugovor nije prihvaćen zbog kolovoškog puča 1991. godine, kojim je Gorbačovu praktički oduzeta vlast. Međutim, rad na dokumentu nije obustavljen: bilo je planirano da se od SSSR-a napravi konfederacija. Projekt je predviđao formiranje Saveza suverenih država (SSG) od republika SSSR-a. Taj ugovor je trebao stupiti na snagu u prosincu 1991. godine. Novi savez, za razliku od SSSR-a, imao je za cilj ujediniti suverene države, a ne republike. Pri tome bi državljani svake države istovremeno bili i državljani SSG-a (Saveza suverenih država). Međutim, ni taj projekt nije zaživio.

Ukrajina je 1. prosinca proglasila neovisnost, što je Jeljcin odmah priznao. Kasnije je on izjavio da ugovor o stvaranju Saveza suverenih država nema nikakvog smisla bez Ukrajine, i otišao je na neslužbene pregovore s ukrajinskim i bjeloruskim liderom u Bjelovjesku šumu.

Posljedica tih pregovora je bila likvidacija SSSR-a, ali i bjeloruska i ukrajinska strana su tvrdile da nisu znale čemu sve to vodi. Kako je kasnije govorio bivši predsednik Vrhovnog Sovjeta Rusije Ruslan Hazbulatov, pozivajući se na Jeljcinove riječi, na taj susret su se rukovoditelji okupili kako bi razmotrili "suradnju vezanu za gorivo i sjemenski fond" uoči predstojećeg proljeća i sezone sjetve.

Stanislav Šuškevič, koji je potpisao sporazum kao rukovoditelj Republike Bjelorusije kaže: "Mi se čak nismo planirali okupiti u Bjelovjeskoj šumi na moj prijedlog. U početku nismo namjeravali donositi odluku o izlasku iz SSSR-a. Za to se nismo pripremali ni ja ni naša delegacija, a mislim da nisu ni ni druge delegacije".

Vjačeslav Kebič, koji je tada bio predsjednik Vijeća ministara Bjelorusije, kasnije je tvrdio da je samo Jeljcin sve znao unaprijed. Sam predsjednik RSFSR-a (kao i rukovoditelji drugih dviju država) naglašavao je da nije on uništio SSSR, već da je samo konstatirao činjenicu njegovog raspada.

 

"To je u suštini bio državni prevrat"

Na temelju odluke referenduma od 17. ožujka, kada je većina građana podržala očuvanje Sovjetskog Saveza, pojedini istraživači inzistiraju da Bjelovjeski sporazum nema zakonsku snagu, jer se tri dužnosnika ne mogu suprotstaviti volji naroda. To bi se pitanje po zakonu trebalo rješavati sukladno zakonima glasovanja građana na referendumu. Na nelegitimnosti tog sporazuma inzistirali su i Gorbačov i Državna Duma 1996. godine.

Doktor povijesnih znanosti, profesor Moskovskog državnog sveučilišta "Lomonosov" Aleksandar Kobrinski, rekao je za RT da on dijeli mišljenje po kojem nije moguće tretirati Bjelovjeski sporazum kao potpuno legitiman. "U suštini je to bio državni prevrat koji je povukao za sobom uništenje velike svjetske sile", naglasio je on.

Bilo kako bilo, Sovjetski Savez se raspao. Nije ga spasio ni referendum, ni Gorbačov, premda su potpisnici Bjelovjeskog sporazuma dosta strahovali od reakcije predsjednika SSSR-a.

Po mišljenju Kobrinskog, moguće je bilo sačuvati SSSR i poslije potpisivanja sporazuma u Bjelovjeskoj šumi, samo da je rukovodstvo Sovjetskog Saveza imalo političku volju za tako nešto. "Bilo je poteza koji su mogli tome pridonijeti. Međutim, u tom trenutku su u društvu, nažalost, dominirali ostrašćeni ljudi i to je izazvalo apatiju kod ostalih i odsustvo želje da se spašava zemlja. Ja smatram da je to najveća katastrofa u cijeloj tisućljetnoj povijesti Rusije", konstatira povjesničar.

Sam Mihail Gorbačov, komentirajući 25-godišnjicu Bjelovjeskog sporazuma, još jednom je optužio njegove potpisnike za vlastoljublje i istaknuo pasivnost stanovništva. "Trebalo je izaći na ulice i podržati Sovjetski Savez, podržati Gorbačova. Ja smatram da je to bilo nekakvo pomračenje razuma".

U prvo vrijeme su mnogi mislili da je Zajednica neovisnih država (ZND) isti onaj Sovjetski Savez, samo malo moderniziran. I dalje su važile stare putovnice, a po teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza još uvijek se moglo putovati. A mnogi su čak vjerovali da će život bez Sovjetskog Saveza čak biti bolji, i to početkom kriznih 1990-ih.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće