Raspad SSSR-a: kako se rađala nova Rusija

Raspad SSSR-a jedna je od posljedica puča izvršenog od 19. do 21. kolovoza 1991., kada je sovjetsko vodstvo pokušalo smijeniti Mihaila Gorbačova s ​​funkcije predsjednika SSSR-a uoči potpisivanja novog saveznog ugovora, planiranog za 20. kolovoza. Novi ugovor predviđao je preraspodjelu vlasti u vodstvu zemlje i ostavku većine ministara. U zavjeri su sudjelovali gotovo svi članovi sovjetske vlade.

Mihaila Gorbačova držali su zaključanog u vili na Krimu, gdje je u to vrijeme bio na odmoru. U medijima je objavljeno da je Gorbačov podnio ostavku zbog bolesti, da se u SSSR-u uvodi izvanredno stanje i zabranjuju političke slobode i sloboda govora. Zavjerenici su sami sebe nazvali Državni odbor za izvanredno stanje (GKČP).

Borbu protiv zavjerenika predvodio je Boris Jeljcin, koji je dva mjeseca ranije izabran za predsjednika Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. On je ovaj događaj okarakterizirao kao „reakcionarni antiustavni prevrat”. Ispred moskovskog Bijelog doma, gdje se nalazila Jeljcinova rezidencija, okupilo se na desetke tisuća njegovih pristalica. Specijalne jedinice poslane su da uhapse Jeljcina, ali to nisu učinile, jer su strahovale da bi uhićenje moglo izazvati krvoproliće. Tada su se i sami zavjerenici uplašili i otputovali na Krim pregovarati s Gorbačovom. Tamo su i uhićeni.

Državna Duma amnestirala je sve sudionike kolovoškog puča i time stavila točku na političke sukobe ranih 1990-ih. Izvor: ITAR-TASS

Neuspjeli puč doprinio je Jeljcinovoj pobjedi nad Gorbačovom u borbi za vlast. Jeljcin je već 23. kolovoza 1991. svojim ukazom privremeno obustavio djelovanje Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), da bi već 6. studenog 1991. KPSS bio zabranjen, a njegova imovina nacionalizirana. Tako je prestala postojati partija koja je ujedinjavala zemlju i brojala oko 20 milijuna članova. Jeljcin je 8. prosinca 1991. zajedno s vodstvom Ukrajinske i Bjeloruske SSR likvidirao SSSR, a umjesto njega stvorena je Zajednica neovisnih država. Ruska vlada 1. je siječnja 1992. ukinula državno reguliranje cijena i tako je Rusija Federacija doslovno preko noći prešla na tržišnu ekonomiju.

Rusija je 1990-ih preživjela još nekoliko kriza, uključujući i raketiranje parlamenta u listopadu 1993., kada je predsjednik Jeljcin raspustio parlament, a zastupnici su zauzvrat objavili da je Jeljcin svrgnut. Preživjela je i bankrot u kolovozu 1998., kada vlada nije mogla pokriti dugove i mnoge banke su propale, a tečaj rublja prema dolaru pao za 300 posto. Osim toga, nakon raspada SSSR-a u šest postsovjetskih republika buknuo je rat. Ratovala je i Rusija u pokušaju vraćanja Čečenije koja se pokušala odvojiti od nje.

Međutim, rat u Čečeniji promijenio je odnos ruskih građana prema događajima iz kolovoza 1991. Sociolog Jurij Levada kaže da je neuspjeh puča doživljavan kao „pobjeda demokracije” samo prve godinu do dvije. Već sredinom 90-ih, prema podacima „Levada-centra”, samo 7 posto građana smatralo je da je neuspjeh puča označio „pobjedu demokratske revolucije” i „oslobođenje od vlasti KPSS-a”. Za sve ostale bila je to ili epizoda u borbi za vlast između predstavnika najvišeg vodstva zemlje, ili tragedija čije su posljedice pogubne po narod.

Reakcija 1917. i 2000.

Otklanjanje tih posljedica bilo je glavni cilj Vladimira Putina, drugog po redu predsjednika Rusije, kada je 2000. došao na vlast. Godinu dana kasnije od nekoliko političkih pokreta naklonjenih vladajućim krugovima formirana je stranka „Jedinstvena Rusija” kao zamjena za KPSS. Simon Kordonski, profesor Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Visoka škola ekonomije” (VŠE), koji je 2000.-2004. bio voditelj ekspertne uprave u administraciji predsjednika RF, objašnjava da je KPSS poput narodnih sabora u carskoj Rusiji predstavljala sve slojeve društva i bila je „socijalni lift” koji je omogućavao ljudima iz naroda da se probiju u vladajuće krugove. U postsovjetskoj Rusiji nije bilo takvih „socijalnih liftova”. Ni „Jedinstvena Rusija” nije se uspjela izdvojiti u tom pogledu, jer jednostavnim ulaskom u stranku nije moguće doći na vlast.

Putinova ekonomska politika bila je usmjerena i na preraspodjelu resursa u korist socijalnih slojeva koji su bili pogođeni tržišnim reformama, a to su prije svega vojska i policija, proračunski radnici i umirovljenici, ističe Kordonski. To je, po njegovim riječima, osiguralo Putinu veliku popularnost, ali je dovelo do enormnog povećanja državnih rashoda.

Rusija ne želi još jedan SSSR Moskva vodi sve pragmatičniju politiku u odnosu na najbliže susjede.

Državna Duma je u veljači 1994. amnestirala sudionike kolovoškog puča, stavivši time točku na političke sukobe s početka 90-ih. Ranije su sudionici tih događaja jadikovali zbog toga što nisu odlučnije djelovali i što nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve.

Pučisti su mogli pobijediti da su imali drukčije parole i da su istaknuli markantnog vođu, smatra Simon Kordonski. Po njegovim riječima, događaji s početka 90-ih mogu se usporediti s liberalnim reformama 1860-ih, kada je između ostalog ukinuto kmetstvo. I kao što su se tadašnje reforme završile konzervativnom reakcijom boljševika, tako je nakon liberalizacije 1990-ih došla reakcija 2000-ih. Po mišljenju Kordonskog, većina građana Rusije navikla je na situaciju kada država akumulira sve resurse, a zatim ih raspoređuje. Nije slučajnost da su prosvjedi protiv pučista organizirani samo u Moskvi i na Pribaltiku, dok su svi ostali u zemlji jednostavno čekali rasplet.