Sredinom 1944. godine strateška situacija na cijelom Istočnom bojištu je bila vrlo povoljna po jedinice Crvene armije. Zahvaljujući nizu krupnih oslobodilačih operacija, koje se u vojno-povijesnoj literaturi klasificiraju kao "Staljinovi udari", stvorili su se uvjeti za definitivno oslobođenje zapadnih dijelova SSSR-a, ali i cijele Istočne i Jugoistočne Europe od njemačkog okupatora i njegovih satelita, sve do njegovog konačnog sloma.
Crvena armija se jednostavno više nije mogla zaustaviti. Nije pomoglo ni to što je praktički cijeli Wermacht i Waffen-SS zajedno s legionarskim i kvislinškim formacijama sudjelovao u borbenim operacijama na Istočnom bojištu, niti to što je nacistički ministar propagande dr. Joseph Goebbels
proglasio "Totaler Krieg "(hrv. totalni rat) protiv razgoropađenog neprijatelja koji je s Istoka nadirao ka Berlinu. Ukratko, nije postojalo ništa što bi moglo parirati, u povijesti, nezabilježenom opsegu i intenzitetu borbenih operacija koje je na bojištu širine nekoliko tisuća kilometara nametnula Crvena armija. Nacistička Njemačka je na sve načine tražila modus koji bi se mogao suprotstaviti SSSR-u koji se već tri godine nalazio u općenarodnom ratu, u kojem se radi opstanka na oružje diglo praktički svo borbeno sposobno stanovništvo i u kojem su angažirani cjelokupni materijalni resursi.
Šesti po redu "Staljinov udar" je bila Lavovsko-Sandomješka strateška napadna operacija Crvene armije koja je za cilj imala definitivan obračun s nacističkim formacijama koje su se nalazile na prostoru zapadne Ukrajine i jugoistočne Poljske. Operacija je izvođena u razdoblju od 13. srpnja do 29. kolovoza 1944. godine.
Pred sam početak operacije linija bojišta se protezala nešto zapadnije od gradova Kovelj, Ternopilj i Kolomija. Južni rajoni Poljske (prije svega Šleska regija) imali su veliki ekonomski i strateški značaj za nacističku Njemačku, tako da je u glavama njemačkih generala zapadna Ukrajina bila veoma važan prostor koji je trebalo braniti pod svaku cijenu, u cilju sprječavanja prodora jedinica Crvene armije u Poljsku. U tom je cilju svim jedinicama koje su zaposjele prostor zapadne Ukrajine izdano hitno naređenje da temeljito utvrde svoje pozicije i izgrade obrambeni bedem koji će se sastojati od tri uzastopna utvrđena pojasa - linije.
Angažirane snage
SSSR
Sovjetsko zapovjedništvo je na ovom prostoru uspjelo formirati krupnu napadnu skupinu sastavljenu iz više frontova (1. i 4. ukrajinski front). Zapovjedništvo 1. ukrajinskog fronta je donijelo odluku da ofenzivu započne na dva strateška napadna pravca (Lavovski i Rava-Ruski) čiji bi uspjeh doveo do rasijecanja obrambenog rasporeda grupe armija "Sjeverna Ukrajina", njihovog okruženja i uništenja u rajonu grada Brodi. Lavovsko-Sandomješka operacija je trebala početi kada i velika Bjeloruska strateška napadna operacija poznatija kao "Peti Staljinov udar".
1. ukrajinski front se sastojao od približno 80 pješadijskih i konjičkih divizija, 10 tenkovskih i mehaniziranih korpusa i četiri samostalne tenkovske brigade. Njegova ukupna jačina je iznosila oko 1,2 milijuna ljudi, 13 900 artiljerijskih cijevi i minobacača, 2200 tenkova i samohodnih oruđa. Zrakoplovnu potporu ovim snagama davala je 2. zrakoplovna armija s nešto više od 2800 zrakoplova. Pored 1. ukrajinskog fronta u operaciji su sudjelovali i dijelovi 4. ukrajinskog fronta, kao i poljske partizanske jedinice iz sastava postrojbe "Armia Krajowa".
Njemačke snage
Grupa armija "Sjeverna Ukrajina" (formirana od dvije njemačke i jedne mađarske armije) s ukupno 42 divizije, od čega je šest bilo oklopno-mehaniziranih i motoriziranih. Ukupna jačina ovih snaga je procijenjena na 900 000 ljudi s oko 6300 artiljerijskih oruđa i minobacača, kao i 900 tenkova i jurišnih topova. Tijekom operacije ove snage su ojačane s dijelovima 17. A i 24. tenkovskog korpusa, uključujući tu još dodatnih 11 pješadijskih divizija, dvije tenkovske, 14. SS grenadirsku diviziju "Galičina" s različitim dobrovoljačkim milicijama, i nekoliko samostalnih sastava koji su pristigli izravno iz Njemačke.
TIJEK OPERACIJE
Ispred napadnih jedinica 1. ukrajinskog fronta nalazila su su tri obrambena pojasa koje su zaposjele snage grupe armije "Sjeverna Ukrajina". Prvi obrambeni pojas se nalazio na razdaljini 4-6 km iza prve linije fronta, drugi na 10-15 km, a treći se oslanjao na korita rijeka Zapadni Bug i Gnilnaja Lipa. Ukupna dubina ovog obrambenog fronta je iznosila 40-50 kilometara. Njemačko zapovjedništvo je planiralo u slučaju velike sovjetske ofenzive glavninu svojih snaga koncentrirati na drugom obrambenom pojasu i tu pružiti odlučujući otpor. Naime, uslijed superiornosti sovjetske artiljerije koja se sastojala iz velikog broja teških haubica i zastrašujućih višecijevnih lansera raketa "Kaćuša" sa svojom posljednjom modifikacijom BM-13N i 300-milimetarskim BM-31-12 "Andrjušom", njemačko zapovjedništvo je namjeravalo žrtvovati svoj prvi utvrđeni pojas radi očuvanja svojih jedinica od potpunog uništenja.
Jedan od najvećih aduta Crvene armije bila je njezina artiljerija. Trebalo je doživjeti i preživjeti pakao gardijskih artiljerijsko-raketnih jedinica koji su se nalazile unutar divizijskih, korpusnih i armijskih artiljerijskih sastava. Ove jedinice su imale takvu vatrenu moć da su mogle u prah i pepeo pretvoriti i najutvrđenije pozicije neprijatelja, stvarajući efekt koji je analogan taktičkom nuklearnom udaru.
Planove o napuštanju prvog obrambenog pojasa primijetile su brojne specijalne izviđačke grupe Crvene armije koje su operirale u bližoj taktičkoj dubini neprijatelja. Na temelju njihovih izvještaja, kmd. 1. ukrajinskog fronta maršal Ivan Konjev odlučio je bez ikakve artiljerijsko-raketne potpore započeti svoj napad, i na juriš zauzeti prvu obrambenu liniju neprijatelja, a drugu obrambenu liniju napasti uz masivnu potporu artiljerije i zrakoplovstva.
Jedinice 1. ukrajinskog fronta su otpočele svoje nastupanje 13. srpnja 1944. godine u ranim jutarnjim satima, na oba strateška napadna pravca u smjeru Rava-Ruski i Lavov. Dijelovi 3. gA i 13. A su brzo probili prvu liniju neprijateljskog fronta i do 15. srpnja formirali klin dubine 20 km. Kroz ovu brešu su 16. srpnja uvedene oklopno-mehanizirane postrojbe iz sastava 1. gTA i samostalne mješovite mehanizirane borbene skupine, koje su brzo savladale svaki oblik otpora koje se nalazio u vakuumu između prvog i drugog obrambenog pojasa, proširujući svoj klin koji je krajem dana dostigao dubinu od 30 km. Izbijanjem prvih sovjetskih tenkova na liniju vatre drugog obrambenog pojasa aktivirala se obrana grupe armije "Sjeverna Ukrajina" koja su po ovim snagama pokušala izvesti bezuspješan protunapad, ubacujući u vatru jedinice 16. i 17. tenkovske divizije.
Vojna enciklopedija Velikog domovinskog rata 1941.-1945.
Na pravcu ka Lavovu, situacija se u uvodnim danima operacije nešto povoljnije odvijala po njemačke snage. Koristeći nedostatak sovjetske artiljerijsko-raketne pripreme, njemačke jedinice su uspjele formirati jednu udarnu tenkovsku grupu u koju su ušli dijelovi dvije oklopne divizije, s kojom su izveli snažan protuudar po snagama 38. i 60. A. Ova tenkovska grupa je uspjela zajedno s 14. SS div. "Galičina" potisnuti sovjetske isturene dijelove nekoliko kilometara u pravcu polaznih položaja. Uvidjevši da je jedinicama iz prednjeg ešalona neophodna dodatna pomoć, sovjetsko zapovjedništvo donosi odluku da na ovaj pravac odmah usmjeri svoje artiljerijske i zrakoplovne borbene kapacitete, a da iz rezerve aktivira 3. gardijsku tenkovsku, a potom i 4. tenkovsku armiju.
Tenkovske armije su uvedene na vrlo uskom pojasu fronta koji je bio prohodan (prostor širine 4-6 km i dubine do 18 km), gdje su u suradnji s jedinicama 60. A nastupale ka naseljenom mjestu Koltov, koje se nalazilo sjeverozapadno od Ternopilja. Zapovjednik 3. gardijske tenkovske armije general Ribalko je uspio 16. srpnja kroz taj uski koridor uvesti sve svoje snage, a to isto je sutradan uradio i kmd. 4. tenkovske armije general Leljošenko.
Uporaba dvije najkrupnije operativno-strateške formacije ranga armije na ovako uskom odsjeku fronta, uz istovremeno slamanje protunapada njemačke udarne oklopne grupe, predstavlja jedinstven slučaj koji se nije dogodio za sve vrijeme Velikog domovinskog rata.
Ovakav razvoj događaja je rezultirao totalnim kolapsom njemačkih snaga koje su branile ovaj prostor, što je dovelo do toga da Crvena armija do 18. srpnja na frontu širine 200 km ostvari prodor 50-80 km u dubinu neprijateljskog fronta. Prednji dijelovi Crvene armije su uspjeli forsiraju i r. Zapadni Bug gdje su na taj način zatvorili obruč oko njemačke grupacije u kojoj je bilo šest divizija, uključujući i gore spomenutu 14. SS dobrovoljačku grenadirsku diviziju "Galičina".
Tako je za svega nekoliko dana bitke Crvena armija uspjela osloboditi 14 000 km² teritorija, i okružiti oko 65 000 neprijateljskih vojnika jugozapadno od grada Brodi. Sovjetsko zapovjedništvo nije htjelo gubiti mnogo vremena s okruženom neprijateljskom grupom, već je sa svojim glavnim snagama nastavila prodor ka Lavovu i Ravi-Ruskoj. To uvelike govori koliko je Crvena armija te 1944. godine bila moćna, kada je mogla sa svojim pomoćnim snagama držati "u kotlu" desetke tisuća njemačkih vojnika i njihovih domaćih pomagača.
14. SS divizija "Galičina" se narednih dana pokušala izvući iz vrlo teške operativne situacije u kojoj se našla, zajedno s preostalim snagama njemačkog 13. armijskog korpusa. Naime, ova divizija se po prvi put našla u borbenom dodiru s jedinicama Crvene armije koje su poslije nekoliko godina rata bile izuzetno iskusne i odlično vođene. Prije početka Bitke kod grada Brodi, ona je uglavnom angažirana u protupartizanskim operacijama na prostoru Poljske, gdje je izvodila prostorno ograničena borbena djelovanja protiv neprijatelja koji nije imao stalni front. U tim operacijama divizija je počinila i brojne zločine nad mjesnim stanovništvom.
Nakon presijecanja svakog oblika veze sa zapovjedništvom grupe armija "Sjeverna Ukrajina", među njemačkim oficirskim kadrom u diviziji je nastala panika. Došlo je i do brojnih nesporazuma, pa i sukoba s većinskim sastavom koji je bio lokalnog porijekla, gdje je čak dolazilo i do separacije po nacionalnoj osnovi unutar dobrovoljačkih pukovnija. Sve je ovo uvjetovalo da divizija s nekoliko međusobno nepovezanih skupina, bez jasnog vojnog plana i vodstva, krene u operaciju proboja iz sovjetskog obruča. Na borbeni moral ljudstva razarajuće su djelovali sovjetski višecijevni lanseri raketa BM-13N "Kaćuša". Prema različitim svjedočenjima, svaki ispaljeni plotun po pozicijama koje su držale jedinice 14. SS dobrovoljačke divizije "Galičina" dovodio je do paničnog napuštanja borbenih položaja od strane njezinih vojnika, kao da su u pitanju neke trećerazredne posadne jedinice njemačke vojske, a ne pripadnici Waffen-SS-a.
Negdje u to vrijeme (točnije 20. srpnja 1944. godine) pokušan je i atentat na Hitlera koji se nalazio u svojoj Vučjoj jazbini blizu Rastenburga u Istočnoj Pruskoj. Sve ovo je dodatno utjecalo na borbeni moral Nijemaca koji su se listom predavali ispred sovjetskih jedinica, bacajući svoje oružje u blato i vičući "Rat je gotov! Führer je mrtav!"
Preostale grupe njemačke vojske u kojoj je bilo oko 10 000 tisuća Ukrajinaca iz 14. SS divizije "Galičina" su se kroz pošumljeni pojas jugozapadno od grada Brodi, isključivo u gluho doba noći, pokušavali probiti iz okruženja. Na tom putu oni su trpjeli stalne udare od strane sovjetske avijacije i artiljerije, a ogroman broj ih je izginuo u uzastopnim zasjedama koje su vješto postavljale sovjetske snage.
Konkretno, što se tiče 14. SS grenadirske divizije "Galičina", njezino brojno stanje je za svega četiri dana borbe spalo na svega 30% u odnosu na 18. srpnja 1944. godine. Prema njemačkim izvorima, pojedine jedinice njemačkog 13. armijskog korpusa i 14. SS divizije "Galičina" su 22. srpnja 1944. godine na nekoliko mjesta uspjele izaći iz obruča i stići do "slobodnog" teritorija.
Njihovo stanje je bilo očajno. To više nisu bile jedinice, nego grupice izbezumljenih vojnika od kojih svaka pojedinačno nije imala više od 50 ljudi. Kompletna tehnika je ostala u obruču, ili je uništena prilikom proboja. Ukupni gubici SS divizije "Galičina" su bili oko 8000 poginulih vojnika i časnika. Svega njih 2500-3000 je uspjelo izbjeći okruženje kasnije se priključiti lokalnim odredima UPA (Ukrajinska ustanička armija) i 18. SS dobrovoljačkoj diviziji "Horst Wessel", koja je formirana 25. siječnja 1944. godine na teritoriju NDH, i koja se uglavnom borila na teritoriju Mađarske, Slovačke i Austrije.
Prema sovjetskim izvorima koji nisu uzimali u obzir pojedinačne gubitke 14. SS divizije "Galičina", već su se orijentirali na ukupne gubitke 13. armijskog korpusa koji je bio okružen kod grada Brodi, govori se o 30 000 poginulih njemačkih vojnika i njihovih pomagača. Također, zarobljeno je i oko 17 000 vojnika.