M-84: Jugoslavenski tenk s ruskom licencom

Matej Križanec
Na vojnoj paradi 9. svibnja 1985. godine u Beogradu prvi put je jugoslavenskoj javnosti predstavljen novi tenk napravljen za potrebe jugoslavenske vojske. Bila je to licencirana verzija osnovnog sovjetskog tenka T-72 u čijoj proizvodnji su sudjelovale stotine tvrtki iz cijele Jugoslavije.

Krajem Drugog svjetskog rata Jugoslavija nije ušla u NATO i nije se pridružila Istočnom bloku. Kao članica Pokreta nesvrstanih ona je mogla kupovati oružje i na Istoku i na Zapadu, i to po relativno niskim cijenama. S druge strane, ta prednost je ujedno bila i prepreka za razvoj pojedinih područja domaće vojne industrije. Proizvodnja tenkova je bila jedna od njih...

Ideja o proizvodnji vlastitog tenka poavila se u Jugoslaviji potkraj Drugog svjetskog rata, ali je ona mogla biti realizirana tek krajem 1970-ih, kada je jugoslavenska industrija dostigla neophodan tehnološki nivo. Udarna snaga tadašnjih jugoslavenskih tenkovskih jedinica bili su sovjetski tenkovi T-55, dok su trećinu ukupnog tenkovskog arsenala JNA činili tenkovi T-34 iz doba Drugog svjetskog rata.

U određenom trenutku je u Jugoslaviji sagledana potreba za jačanjem arsenala oklopnih borbenih vozila i u tu svrhu se ova zemlja ponovno obratila SSSR-u.

Licence ne padaju s neba

U odnosima dviju zemalja tijekom Hladnog rata smjenjivali su se razdoblja zatopljenja i zahlađenja. Tek poslije dugih pregovora i intervencije državnog vrha jugoslavenski stručnjaci su dobili tenk koji im je bio toliko potreban. Bio je to osnovni sovjetski tenk T-72.

Mišljenja stručnjaka poslije prezentacije su bila podijeljena, ali je na kraju donesena odluka da se nabavi licenca koja bi Jugoslaviji omogućila proizvodnju vlastite verzije tog tenka. Konačni dogovor između Tita i tadašnjeg čelnika SSSR-a Leonida Brežnjeva potpisan je 1979. godine. Tako je Jugoslavija dobila desetogodišnju licencu za proizvodnju 1000 tenkova u vrijednosti od 46 milijuna američkih dolara.

1979. godine je Jugoslavija dobila desetogodišnju licencu za proizvodnju 1000 tenkova u vrijednosti od 46 milijuna američkih dolara.

O tome koliko je to bio velik projekt svjedoči i činjenica da dokumentacija sadrži 120 000 listova A4 formata i teška je 20 tona!

Jugoslavenski industrijski projekt

Polazeći od toga da je kroz ugovor o licenci za proizvodnju tenka T-72 u zemlji dobivena samo konstrukcijska dokumentacija (ali ne za kompletno sredstvo), bez tehnološke dokumentacije i podataka za oklopnu zaštitu i posebne materijale, i da se u tom trenutku već deset godina u Sovjetskom Savezu serijski proizvodio (toliko je vremenski zastario), na prijedlog beogradskog Vojno-tehničkog instituta u razvoj se ušlo sa značajnim modifikacijama i poboljšanjima i izmjenama nekih kompletnih podsustava. Prve četiri godine na ovom projektu bilo je angažirano više od 150 stručnjaka Instituta s punim radnim vremenom, a zatim naredne tri godine, na aktivnostima poslije uvođenja u serijsku proizvodnju tenka M-84, oko 80 stručnjaka. Oni su angažirani radi rješenja motora veće snage, uređaja motora i prijenosnika snage i drugih bitnih izmjena postojeće konstrukcije tenka.

Serijska proizvodnja tenka pokrenuta je 1984. godine u okviru projekta "Kapela". U projektu je neposredno sudjelovalo 240, a posredno 1000 poduzeća.

Slovenski metalurški kombinat "Ravne" proizvodio je 60% dijelova za tenkove, primjerice kupole, kotače i gusjenice, dok je poduzeće "Iskra" proizvodilo laserske daljinomjere. Proizvodnja naoružanja za tenk povjerena je poduzeću "Bratstvo" iz Novog Travnika u BiH. Tenkove je sklapala tvornica "Đuro Đaković" u Hrvatskoj.

Za pravo na završnu proizvodnju konkurirali su još i Strojarski institut u Nišu i tvornica "Goša" iz Smederevske Palanke. Po mišljenju stručnjaka, sve tri kompanije su dolazile u obzir s gledišta tehnologije i tehnike, ali se Tito se odlučio za "Đuru Đakovića" iz Slavonskog Broda budući da je Hrvatska bila slabo angažirana u vojnom programu Jugoslavije.

Doprinos jugoslavenske industrije projektu "Kapela" bio je izuzetno velik. Primjerice, za proizvodnju pojedinih dijelova za tenkove prethodno je bilo potrebno konstruirati i napraviti specijalnu prešu snage 30 000 tona. To je urađeno u Crnoj Gori, u Podgorici.

Novi tenk je dobio oznaku M-84.

Jugoslavenski M-84.

Ruska inženjerska misao i jugoslavenski stručnjaci

Sovjetska osnova tenka nije promijenjena, ali su u Jugoslaviji osmišljene nove dopune koje su omogućile tenku M-84 da bude bolji od originala i da postane konkurencija zapadnim tenkovima.

U procesu razvoja tenka obavljena su istraživanja u skoro svim područjima rada beogradskog Vojno-tehničkog Instituta, pa je kao rezultat tih istraživanja uvedeno nekoliko stotina novih tehnologija i tehnoloških postupaka, razvijeni su novi pancirni čelici i nemetali za oklopnu zaštitu, razvijeno je oko četrdeset specijalnih čelika za jako opterećene dijelove, nemetalni materijali i postupci zaštite. Uvedeni su domaći podsustavi i komponente: sredstva veze, sve komponente za NBH zaštitu, optičke sprave i uređaji, nove gusjenice, suvremeni sustav za upravljanje vatrom (SUV), više stotina manjih sklopova i elektroničkih komponenti. U okviru posebnih istraživanja razvijen je motor od 735 kW (1000 KS), umjesto postojećeg od 573 kW (780 KS), a izvršene su i značajne izmjene na podsustavima motora i transmisiji. Po obavljenim izmjenama tenk M-84A razlikuje se od tenka T72 za više od 60%. Po svim bitnim parametrima vatrene moći, oklopne zaštite i pokretljivosti taj tenk je, u to vrijeme, bio ispred svih suvremenih tenkova u svijetu.

Povećana snaga motora je poboljšala odnos težine i snage, a samim tim i manevarske mogućnosti. Novina je bio i laserski daljinomjer, proizveden u "Iskri". Inženjeri su poboljšali sustav navođenja i pojačali oklop. U jugoslavenskoj verziji je oklop bio kompozitan, a ne monolitan kao kod sovjetskog prototipa. Sve u svemu, konstrukcija tenka M-84 je bila bolje osmišljena od originala koji se masovno proizvodio.

Model T-72 koji je poslužio kao osnova za M-84.

I sovjetski inženjeri su istaknuli prednosti moderniziranog tenka kada su krajem 1980-ih dobili jedan primjerak za testiranje.

Sovjetsko rukovodstvo je bilo daleko manje oduševljeno inovacijama i zahtijevalo je da se obustavi daljnja modernizacija, ali je u tom trenutku SSSR imao suviše vlastitih unutarnjih problema da bi osujetio Jugoslavene u usavršavanju tenka.

M-84 za izvoz

Jugoslavija se u okviru ugovora o licenci obvezala ne prodavati tenkove, ali su inženjeri pripremili specijalnu seriju za izvoz u Kuvajt. Ovoj zemlji je prodano ukupno 150 tenkova M-84AB i M-84ABN i svi su dodijeljena brigadi "Al Fatah". Jugoslavenski tenkovi nisu sudjelovali u borbama za vrijeme prvog rata u Perzijskom zaljevu, ali su u izuzetno teškim pustinjskim uvjetima bili pouzdani borbeni strojevi, jer su bili laki, a njihovo opsluživanje nije bilo jako skupo.

Kuvajtski M-84.

Tenk M-84 je imao vatreno krštenje u domovini. Koristile su ga skoro sve bivše republike u građanskom ratu koji je izbio uslijed raspada Jugoslavije. Veliki gubici su uzrokovani nedovoljnom pješadijskom podrškom i pogrešnom taktičkom primjenom tenkovskih jedinica. Ti gubici su mogli biti izbjegnuti. U borbenoj primjeni su došli do izražaja određeni tehnički nedostaci tenka koje je on naslijedio od prototipa T-72. Ispostavilo se, naime, da tenk nije dovoljno zaštićen od protutenkovskih mina, a u uličnim borbama je bio lak plijen za protutenkovske rakete.

Budućnost bivšeg zajedničkog projekta

Danas je ovaj tenk još uvijek glavna udarna snaga kopnenih trupa Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine. Srbija i Hrvatska su u poslijeratnom razdoblju nastavile usavršavati svoje tenkove M-84. Do 2020. godine će biti završena modernizacija kako hrvatskih, tako i srpskih tenkova. Tako će se ovaj proizvod zajedničke države koristiti čak i 30 godina poslije njezinog raspada.

Pročitajte i: Jugoslavenski "kalašnjikov": Kopija legende ili legendarna kopija?

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće