Jugoslavenski "kalašnjikov": Kopija legende ili legendarna kopija?

Matej Križanec
Automat Mihaila Kalašnikova je najraširenija automatska puška na svijetu. Zato je original i doživio mnogo domaćih i stranih inačica. U ovom tekstu ćemo posvetiti nekoliko riječi njegovoj jugoslavenskoj verziji, čija je proizvodnja na Balkanu počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Oružje ruskog/sovjetskog podrijetla je prilično obilježilo vojske socijalističkih zemalja na istoku i jugu Europe nakon Drugog svjetskog rata. U poslijeratnom se razdoblju sovjetsko oružje brzo proširilo izvan granica domovine te su se u roku od nekoliko godina pojavile brojne lokalne kopije, odnosno inačice sovjetske vojne tehnike. Neke su zemlje u tome bile uspješnije od drugih.

Među oružjem koje se vjerojatno najviše kopiralo bio je legendarni automat Kalašnjikova AK-47. Zbog svoje pouzdanosti, praktičnosti i otpornosti ova je puška ubrzo postala jako popularna na gotovo svim kontinentima svijeta. Robusni kalašnjikov se kopirao od Kine do Rumunjske, a Jugoslaveni su krajem 1960-ih odlučili napraviti svoju vlastitu varijantu.

Pripadnici Jugoslovenske narodne armije s puškama M70.

Rezultat razvoja domaćih oružara

1964. godine je tvornica Zastava iz Kragujevca (Socijalistička Republika Srbija) osnovala vlastiti konstruktorski odjel. Do tada se razvoj svog jugoslavenskog oružja vršio u Vojno-tehničkom institutu u Beogradu. Iste je godine započeo i razvoj automatske puške na temelju sustava licenciranja Kalašnjikova. Za tri godine je bila proizvedena automatska puška kalibra 7.62x39 mm pod nazivom M67. Puška je bila proizvedena u dvije varijante (s fiksnim i sklopivim kundakom). 1968. su oružari u Zastavi nastavili s razvojem te su osmislili poboljšanu verziju domaćeg "kalašnjikova".

Dvije godine kasnije, 1970. godine, vodstvo jugoslavenske vojske je dalo zeleno svjetlo za serijsku proizvodnju AP M70 (Automatska Puška Model 1970). M70A, verzija s sklopivim kundakom, postala je standard jugoslavenske vojske. Ta je odluka dovela do toga da je M70 vjerojatno jedina porodica automatskih pušaka kod koje je proizvođač proizveo nekoliko varijanti sa sklopivim i fiksnim kundakom.

Puška se nakon raspada zajedničke države očuvala u vojskama svih bivših jugoslavenskih republika kao primarno automatsko oružje pješaštva gotovo sve do danas. Čak je i slovenska vojska, koja je ubrzo nakon ulaska u NATO u naoružanje uvela novu jurišnu pušku belgijske proizvodnje, najavila ponovnu opsežnu upotrebu već gotovo otpisane M70 zbog smanjenja vojnog proračuna prije dvije godine. Razlog je vjerojatno relativno skupo streljivo za belgijsku pušku FN 2000.

Razlika je u detaljima

U čemu je razlika između jugoslavenske "mlađe sestre" legendarnog AK-47 i njegove modernizirane inačice AKM? Obe puške su na prvi pogled slične, no jugoslavenska varijanta ima značajnu vizualnu razliku u obliku tri umjesto dva otvora za hlađenje na prednjem dijelu puške.

Tromblonski nastavak je jedna od posebnosti po kojima se M70 razlikuje od originala.

Za razliku od AKM i drugih inačica, M70 ima sposobnost ispucavanja tromblonskih mina, zbog čega na prednjoj strani ima dodatni nastavak, kojeg originalni kalašnjikov nema. M70 ima veću kadencu (broj metaka ispaljenih u minuti), nešto dalji domet i veću preciznost. M70AB može učinkovito dosegnuti 500 m udaljen cilj uz brzinu ispaljenog zrna od 720 m/s.

Jugoslavenska verzija, s druge strane, ima i nedostatak, kojem različiti korisnici pridaju različit stupanj važnosti; radi se o nekromiranoj cijevi, zbog koje je M70 preciznija, no istodobno i osjetljivija na koroziju od sovjetskog originala i većine drugih kopija. Iz dostupnih opisa korisnika s terena možemo shvatiti da rok trajanja i besprijekoran rad M70 (kao i kod većine vatrenog oružja) ovise o redovitom održavanju.

Iz Kragujevca u bijeli svijet

Jugoslavenski "kalašnjikov" je postao poznat širom svijeta - od Iraka do Mozambika i Nikaragve. Zbog malih, ali ne i beznačajnih modernizacija, on je danas i dalje jedna od najcjenjenijih verzija originala, čak i u Iraku, gdje je doživjela čak i daljnju licenciranu obradu u snajpersku pušku pod nazivom Tabuk.

Puška se koristila u mnogim sukobima. Tijekom rata u SFR Jugoslaviji koristile su je sve uključene strane, tijekom Zaljevskog rata s njom su se borile iračke snage, a kasnije su primjerci ove puške došli u ruke mnogih paravojnih postrojbi i oružanih skupina u Africi, kao i zaraćenih snaga u libijskom i aktualnom sirijskom građanskom ratu.

Pripadnik iračke policije s automatom Zastava M70AB.

Zastava M70 je pod nazivom O-PAP također dostupna i za američko civilno tržište i, sudeći po ocjenama i analizama tamošnjih ljubitelja oružja, slovi za izuzetno popularnu verziju automata na principu Kalašnjikova.

Somalijski vojnik s puškom M70 za vrijeme treninga.

Zastava i danas proizvodi modernizirane verzije automata M70, na neki način slijedeći primjer ruske vojne industrije, koja stalno nadograđuje i usavršava legendarni original. Ništa, dakle, ne upućuje na to da bi princip proizvodnje automatskog oružja, koji je osmislio Mikhail Kalašnikov davnih 40-ih godina, mogao uskoro postati zastario.

Pročitajte i: Zašto je NATO kopirao ruski "Kalašnjikov"?

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više