"Protjerivanje aktivnih kontrarevolucionarnih elemenata i predstavnika buržujske inteligencije prvo je upozorenje koje sovjetska vlast upućuje tom društvenom sloju", pisao je vodeći sovjetski dnevni list Pravda krajem kolovoza 1922. godine. Nakon par su se mjeseci dva njemačka broda - "Oberbürgermeister Haken" i "Preussen" - otisnula s obala SSSR-a noseći utjecajne ruske mislioce.
Ruski intelektualci su morali napustiti zemlju zajedno sa svojim obiteljima. Ukupno je protjerano nešto više od 160 ljudi. Među njima su bili profesori, liječnici, učitelji, ekonomisti i pisci, kao i predstavnici političkih i vjerskih krugova. Svima je bilo zajedničko to što su se javno izjašnjavali protiv sovjetske vlasti.
Bilo im je dozvoljeno ponijeti samo dva para donjeg rublja, čarape, cipele, jaknu, hlače, kaput i šešir. Nisu mogli iznijeti novac i nakit - sva imovina im je konfiscirana.
Plodni znanstvenici
RIA Novosti
Među prognanima su bili vrhunski ruski mislioci i znanstvenici. Najpoznatiji je Pitirim Sorokin, jedan od osnivača suvremene sociologije. On je tijekom ruske revolucije podržavao neprijatelje boljševika, a kasnije se distancirao od politike.
Tu su bili i poznati pisci i nemarksistički filozofi. Sergej Bulgakov, Nikolaj Berdjajev, Nikolaj Loski, Ivan Iljin i Semjon Frank u znatnoj su mjeri definirali put razvoja ruske filozofije do 1917. godine. Većina protjeranih, međutim, nije bila poznata široj javnosti. Smatra se, ipak, da su znanstvenici koji su prognani iz sovjetske Rusije do 1939. godine objavili oko 13 tisuća radova u svim znanstvenim područjima.
"Ideološki robovi buržoazije"
Razlozi zbog kojih je sovjetska vlast prognala toliko intelektualaca bili su vezani za prosvjetnu politiku države. Boljševici su 1921. godine oduzeli sveučilištima autonomiju u težnji da pojačaju kontrolu prosvjetnih centara, jer su shvaćali koliko je obrazovanje važno za stvaranje novog socijalističkog društva. Reforma sveučilišta je izazvala nezadovoljstvo koje je prouzročilo čitav val takozvanih "profesorskih štrajkova".
Bilo je, međutim, i drugih razloga. Mnogi intelektualci su bili religiozni mislioci, a po mišljenju sovjetskih lidera za takve nije bilo mjesta u socijalističkoj Rusiji. To postaje očito kada pogledamo Lenjinov članak iz ožujka 1922. godine kojim je pripremljen put za "Filozofski brod". Članak nosi naziv "O značaju militantnog materijalizma".
Rosarhiv/Wikipedia
U svom članku Lenjin dovodi u vezu religiju i tadašnje nemarksističke trendove u filozofiji s klasnim stavovima buržoazije, koja je bila najljući neprijatelj ruske proleterske države. Lenjin je religiozne mislioce i pristalice tadašnjih filozofskih shvaćanja tretirao kao "ideološke robove buržoazije", koji su na razne načine težili uspostavljanje starog kapitalističkog sustava u Rusiji.
Mnogi su tada smatrali da buržoazija manipulira masama koristeći reakcionističke, uglavnom vjerske ideje, i da se zato Sovjeti moraju boriti protiv onih koji su odgovorni za takvu ideologiju.
"Sakralna boljševička država"
Ovaj problem ima i drugu dimenziju. Sociolog Sergej Kara-Murza u knjizi "Krah SSSR-a" tvrdi da su boljševici stvorili paternalističku ideokratsku državu koja se zasnivala na općeprihvaćenoj ideji pravičnosti, te da u tom sustavu ideologija igra ključnu ulogu i stoga boljševici nisu mogli trpjeti konkurenciju kada je riječ o idejnoj koncepciji.
S druge je strane, Nikolaj Berdjajev, jedan od putnika na spomenutom brodu, godinu dana nakon napuštanja Rusije u svojoj knjizi "Filozofija nejednakosti" napisao da "socijalistička država nije sekularna, nego sakralna država... Ona nalikuje na autoritarnu teokratsku državu. Socijalizam ispovijeda mesijansku vjeru. Čuvari mesijanske 'ideje' proletarijata su stvorili specifičnu hijerarhiju - Komunističku partiju, koja je bila vrlo centralizirana te je imala diktatorska ovlaštenja".
Nasuprot boljševicima, "ljudi koji su plovili 'Filozofskim brodom', u cjelini gledano, ne doživljavaju filozofiju kao 'čekić kojim treba izmijeniti svijet'. Oni nisu vjerovali u potčinjavanje znanja i intelektualni integritet političkog programa", istaknuto je u jednoj knjizi posvećenoj ovoj temi.
Zbog toga je Lenjin doživljavao te ljude kao neprijatelje i "vojne špijune". Lav Trocki, koji je jedno vrijeme bio Lenjinov glavni suradnik, otišao je još dalje, izjavivši: "Mi smo protjerali te ljude jer ih nismo imali povod strijeljati, a nije ih bilo moguće trpjeti".