"Ja nisam heroj", u više navrata je govorio Stanislav Petrov s izvjesnom dozom negodovanja. O njemu je 2014. godine snimljen čak i film pod nazivom "Čovjek koji je spasio svijet".
"Samo sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme", rekao je Petrov. On je tvrdio da stranci preuveličavaju njegovo herojstvo. Izgledalo je da je pomalo umoran od pažnje koju mu posvećuje javnost.
S druge strane, bilo bi čudno da ga mediji nisu proglasili herojem. Cijela planeta je 26. rujna 1983. godine bila u njegovim rukama, jer je on morao donijeti paklenu odluku - započeti nuklearni rat ili ne. Srećom, on je donio pravu odluku. Da je odlučio drugačije, možda danas ne bi bilo ni nas.
Na rubu rata
Legion Media
"Uključio se alarm na zapovjednom mjestu. Na terminalu su treptale crvene lampice", pričao je Petrov u jednom intervjuu. To se dogodilo u zatvorenoj vojnoj bazi Serpuhov-15, gdje se nalazio zapovjedni centar sustava za rano otkrivanje lansiranja interkontinentalnih balističkih raketa.
Petrov je bio u svojoj smjeni kada je sustav obavijestio časnike da je lansirano šest američkih raketa. Ako je Washington zaista pritisnuo gumb, to je značilo da počinje nuklearni rat.
U to vrijeme su odnosi dviju nuklearnih supersila bili gotovo katastrofalni. Samo tri tjedna prije ovog slučaja SSSR je iznad Sahalina oborio korejski Boeing koji se udaljio od svoje putanje čitavih 500 km i ušao na teritorij Sovjetskog Saveza. Američki mediji su odmah poslije ovog incidenta nazvali SSSR "carstvom zla", a predsjednik Ronald Reagan se zalagao za borbu protiv njega. S obzirom na uzajamne prijetnje, nuklearni rat je djelovao kao nešto što se zaista može dogoditi.
Sudbonosna noć
Petrov je trebalo procijeniti jesu li Sjedinjene Države zaista lansirale rakete ili nisu. Njegovo računalo je reklo da jesu, i na svih 30 razina sustava je potvrđeno da je napad izvršen. Imao je samo 15 minuta da to priopći pretpostavljenima.
Da je povjerovao računalima, on bi javio sovjetskim vlastima da uzvrate punom mjerom i unište gotovo polovicu stanovništva SAD-a. To bi bio početak Trećeg svjetskog rata.
S druge strane, da je zaista došlo do napada, a da Petrov nije reagirao, stotine tisuća njegovih sunarodnjaka bi uzalud poginule. Možemo samo pretpostaviti koliko je teška bila ta odluka. Sekunde su brzo protjecale.
Treći svjetski rat odgođen
Konačno je donio odluku, a, kada je zazvonio telefon za vezu sa sovjetskim rukovodstvom, digao je slušalicu i rekao: "Naš sustav vam daje pogrešnu informaciju". I bio je u pravu: sustav je reagirao na rijetku pojavu poravnavanja sunčevih zraka i visokih oblaka. SAD nije lansirao nikakve rakete.
Odgovarajući na pitanje kako je donio odluku, Petrov je rekao da on jednostavno ne vjeruje da će Washington napasti SSSR sa samo pet raketa. Da su zaista napali, učinili bi to iz svih raspoloživih sredstava.
Pored toga, Petrov je detaljno proučio računalni sustav koji je koristio SSSR i rekao da je on skeptičan prema računalima uopće. "Dao sam sebi za pravo da nemam povjerenja u sustav jer sam ja čovjek, a ne računalo", izjavio je on u inervjuu za portal Gazeta.ru.
Ni kažnjen ni nagrađen
Nakon ovog incidenta ruski časnik nije ni pompozno nagrađen, niti ozbiljno kažnjen. Po njegovim riječima, zapovjedništvo se nije žurilo službeno ga pohvaliti jer bi se tako otkrili ozbiljni nedostaci u sustavu za rano otkrivanje nuklearnog napada (što vlasti nisu bile spremne učiniti).
Šefovi su se zadovoljili blagom pohvalom Petrova, ali i blagim prijekorom zbog toga što "nije kako treba popunio zapisnik" za vrijeme incidenta.
Javnost nije znala za ovu lažnu uzbunu sve do početka 1990-ih, kada je general Jurij Votincev, bivši zapovjednik protuzračne obrane SSSR-a, objavio svoje memoare u kojima je spomenuo incident i veliku ulogu Stanislava Petrova u njemu.
Pažnja medija
AP
Poslije toga su mediji, osobito zapadni, posvetili veliku pozornost Petrovu koji je u međuvremenu otišao u mirovinu. Njemu osobno se ta pažnja nije pretjerano svidjela. Živio je u malom stanu u Frjazinu (Moskovska oblast), a s novinarima je nerado komunicirao i uvijek je inzistirao na tome da on nije heroj.
"To je bio samo jedan slučaj na poslu", govorio je on čak i nakon Drezdenske nagrade koju je dobio 2013. godine i filma koji je posvećen njemu.
Ako je Stanislav Petrov želio da ga ostave na miru, onda je dobio što je htio. U rujnu 2017. godine njemački list WAZ je priopćio da je Petrov preminuo još u svibnju 2017. godine.
Međunarodni mediji su sasvim slučajno saznali za njegovu smrt i izvijestili o tome. Naime, Karl Schumacher, Petrovljev prijatelj iz Njemačke, telefonirao je da mu čestita rođendan, i tada je saznao da je njegov prijatelj umro u 78. godini.