„Da smo išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala“

Stanislav Petrov na dodjeli Drezdenske nagrade „za prevenciju sukoba i nasilja“.  Izvor: Sergej Pirogov / RIA „Novosti"

Stanislav Petrov na dodjeli Drezdenske nagrade „za prevenciju sukoba i nasilja“. Izvor: Sergej Pirogov / RIA „Novosti"

Prije više od 30 godina, kada su sustavi za rano upozoravanje o raketnom napadu aktivirali alarm koji je označio da je SAD napao SSSR, časnik protuzračne obrane Stanislav Petrov nije učinio ono što mu je bila dužnost. Sam je procijenio da se radi o lažnoj uzbuni i nije pritisnuo tipku kojom započinje lansiranje ruskih raketa na zemlje Zapada.

Lokacija: Serpuhov-15“, zapovjedni punkt za rano upozoravanje o raketnom napadu, južno od Moskve

Vrijeme: nekoliko minuta poslije ponoći, 26. rujna 1983. godine

Elitni časnici sovjetske protuzračne obrane te večeri započeli su još jednu noćnu smjenu u objektu najviše razine tajnosti. Njihov zapovjednik, 44-godišnji potpukovnik Stanislav Petrov, smjestio se na svoje mjesto očekujući da će i ta noć proći u rutinskom promatranju, kada je zavijanje sirena odjednom prekinulo tišinu u bunkeru.

Petrov je bio dio lanca zapovijedanja u kojem su bile predviđene višestupanjske provjere kako bi se izbjegla slučajna ili nedozvoljena uporaba sovjetskih strateških nuklearnih raketa.

Prisutni oficiri odmah su počeli gledati u ogroman ekran koji je iznenada oživio i na konzole na kojima su zasvijetlile raznobojne lampe - to je bio znak da je SSSR napadnut. Da stvar bude još gora, crvena tipka kraj mjesta zapovjednika punkta počela je treptati. Ta tipka imala je samo jednu namjenu - pritiskom na nju započinjao je proces lansiranja tisuća sovjetskih raketa usmjerenih na zemlje Zapada.

Petrov je bio iskusan vojnik, u službu je stupio još početkom 1970-ih, ali čak ni on nije bio u potpunosti pripremljen nositi se s nastalom situacijom. Sustav za detekciju napada dao mu je informaciju da je do njegovog zapovjednog punkta stigao signal od satelita za nadgledanje Molnija“ (Munja“). Računalo proturaketnog sustava izvršio je analizu signala i donijelo zaključak“ da je s kontinentalnog dijela SAD-a ispaljena jedna interkontinentalna balistička raketa s više nuklearnih bojevih glava.

Dok je osoblje u bunkeru još bilo u stanju šoka, stigla je obavijest da je ispaljen i drugi projektil, potom treći, četvrti i peti - i da svi lete prema ruskim gradovima.

Procjena je bila da će rakete do SSSR-a stići do protivnika za 30 minuta. Sovjetskom vrhovnom zapovjedništvu bilo je potrebno 15 minuta da pokrene raketni protuudar, pa su časnici u bunkeru imali najviše 10 minuta za reakciju. Ako oklijevaju, prilika za uzvraćanje na napad nestat će nepovratno.


Nije bilo vremena za premišljanje

Petrov je kasnije u intervjuu za Glas Rusije“ izjavio: Tih 15 sekundi bili smo potpuno šokirani. Morali smo odlučiti što ćemo poduzeti“.

U bunkeru je nastala pometnja. Svjetla na elektroničkim mapama i konzolama intenzivno su pulsirala. Njegove kolege časnici smatrali su da sustav možda griješi kada registrira jednu ili dvije rakete, ali da pogreške ne može biti kada uoči čak pet projektila. Po njima, bilo je očito da se upravo odvija napad koji će dovesti do „kraja svijeta“. A u takvoj situaciji dužnost Petrova bila je da pritisne tipku kojom započinje protunapad. „To nije bilo za ljude slabih živaca“, rekao je on. „Na tom mjestu bilo je toliko napetosti, zbunjenosti i pomutnje da je sve lako moglo prerasti u paniku.“


Ne započinje se rat s pet raketa“

„Od njega se očekivalo da pritisne tipku. To je trebalo učiniti, jer su postojali svi znaci da je SAD lansirao rakete na SSSR."

Jurij Vasiljev, Moscow News

Ako vam se dogodi da morate doslovno odlučivati o sudbini čovječanstva, u tim trenucima panika je najgori saveznik. Dok je uzbuđenje u bunkeru raslo, Petrov je učinio nešto što se ne očekuje od vojnika. Poput jednog od aktera Kubanske raketne krize iz 1962., Vasilija Arhipova, koji je odbio ispaliti torpeda s nuklearnim glavama na američke brodove unatoč njihovoj provokaciji, i ovaj časnik protuzračne obrane zaobišao je pravila službe: nije povjerovao indikatorima koji su govorili da je napad u tijeku.

Jurij Vasiljev napisao je za Moscow News: Od njega se očekivalo da pritisne tipku. To je trebalo učiniti, jer su postojali svi znaci da je SAD lansirao rakete na SSSR. Njegova dužnost je bila pritisnuti tu tipku. Povrh svega, upravo je Stanislav Petrov bio autor upute kako postupiti u situacijama poput te. Ali, on to ipak nije učinio“.

Petrovljeva odluka nije se zasnivala samo na odlučnosti da riskira. „Kada netko želi započeti rat, on neće ispaliti samo pet raketa“, rekao je. „Ne možete protivniku mnogo nauditi s tako malo projektila“. Potom je dodao: Drugo, kompjuter je - po definiciji - bez mozga. Ima mnogo stvari koje može registrirati, a onda ih pogrešno protumačiti kao raketni napad.“


Da smo išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala“

Petrov je bio dio zapovjednog lanca u kojem su bile predviđene višestupanjske provjere kako bi se izbjegla slučajna ili nedozvoljena uporaba sovjetskih strateških nuklearnih raketa. Njegovo osnovno zaduženje bilo je pratiti satelitske signale. U slučaju potrebe mogao je obavještavati nadređeno zapovjedništvo, a ono je dalje izvještavala sovjetski Generalštab koji je jedini imao ovlaštenje za dogovor s državnim vodstvom o tome da li će se i kako uzvratiti na napad.

„To nije bilo za ljude slabih živaca. Na tom mjestu bilo je toliko napetosti, zbunjenosti i pomutnje da je sve lako moglo prerasti u paniku."

Stanislav Petrov

Također, sovjetski radari smješteni na tlu nisu registrirali rakete. Nije poznato što se te noći događalo u Kremlju, ali je malo vjerojatno da bi sovjetsko rukovodstvo, na čijem je čelu tada bio Jurij Andropov, svoje nuklearne bombe lansiralo bez višestruke provjeru uključujući i telefonski razgovor s Bijelom kućom preko crvenog telefona“.

Situacija je bila još opasnija zbog događaja koji su joj neposredno prethodili. Posebno treba spomenuti i djelovanje tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Još od 1980., kada je započeo svoj prvi predsjednički mandat, ustremio se na SSSR s propovjedničkim žarom. „Mnogi njegovi savjetnici dugo su se prije toga zalagali za pripremu nuklearnih napada i aktivno su radili u tom pravcu“, napisao je Nicholas Thompson za magazin Wired. „Oni su bili nastavljači djela Hermana Kahna, autora knjiga 'O termonuklearnom ratu' (On Thermonuclear War) i 'Misliti o nezamislivom' (Thinking About the Unthinkable) [Kahn je zastupnik teorije da nuklearni rat ne bi bio kraj svijeta“ i da se u njemu može pobijediti - prim. red.]. Smatrali su da će strana koja ima više nuklearnog naoružanja i koja jasno izražava namjeru da ga upotrijebi biti nadmoćnija u kriznim situacijama.

Što sprječava svijet od ulaska u veliki rat?
Nuklearno ograničavanje nije apsolutna garancija da neće doći do rata. Međutim, ono i dalje nastavlja čuvati svijet od ratova između velesila. Hoće li se uloga nuklearnog faktora sačuvati i u najnovijoj povijesti? Upravo neobranjivost od udara u kombinaciji s ogromnom razornom snagom čini raketno-nuklearne snage „apsolutnim oružjem“. Ipak, danas se efikasnost nuklearnog uzdržavanja često dovodi u sumnju.

Imajući sve to u vidu, sovjetsko vodstvo je ozbiljno razmatralo mogućnost da SAD izvede nenajavljen nuklearni napad i zato je svojim obavještajcima diljem svijeta poslalo uputu da posebno obrate pažnju na znakove da se tako nešto sprema. KGB je izvijestio kako Reagan i njegove kohorte planiraju nešto slično napadu na SSSR koji je 1941. izveo Adolf Hitler, kao i to da vjeruju kako će SAD moći preživjeti nuklearni rat, čak i ako Europa bude potpuno razorena.

Činjenica je da su se Amerikanci u Reaganovo vrijeme često igrali vatrom“, što je lako moglo dovesti do nuklearne katastrofe. SAD su izvele niz ratnih igara“ s ciljem da psihološki djeluju na svoje protivnike - njihove mornaričke jedinice i strateški bombarderi izvodili su provokacije blizu lokacija koje su za SSSR imale stratešku važnost.

Da stvar bude još gora, samo tri tjedna prije no što je registriran lažni napad, međusobni odnosi dvije velesile naglo su se pogoršali, pošto je iznad SSSR-a oboren južnokorejski zrakoplov koji je pod sumnjivim okolnostima zalutao nekoliko stotina kilometara unutar sovjetskog zračnog prostora. Među poginulima se navodno nalazio i jedan američki časnik, a službeni Washington je obaranje aviona nazvao još jednim zločinačkim potezom carstva zla“. (Potpuno je druga stvar što su Amerikanci ovu letjelicu najvjerojatnije žrtvovali u okviru složene operacije izviđanja u kojoj su sudjelovali i špijunski sateliti i avioni SR-71.)

Petrov se, dakle, našao u vrlo složenoj situaciji. Kako je kasnije zaključio: Da smo tada išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala.“


Zločin i kazna

Naknadno je utvrđeno da je uzrok lažne uzbune bila vrlo rijetka pojava: sunčeva svjetlost se reflektirala od visokih oblaka i tako zbunila senzore na satelitu, pošto se odsjaj poklopio s njegovom vrlo ekscentričnom orbitom.

Često se govori da je Petrov spasio svijet toga dana. Ono što je sigurno jest da je razotkrio mane vrlo skupog sustava za rano otkrivanje napada. Da je za svoj ​​postupak nagrađen to bi se po mjerilima koja su važila u tadašnjem sovjetskom društvu moglo protumačiti i kao priznanje kako njegovi nadređeni, zapovjednici elitnih sovjetskih jedinica, nisu prethodno dobro odradili svoj ​​posao. Ali, na kraju krajeva, on nije učinio ono što mu je bila dužnost. Zato je i kažnjen, ali relativno blago. Nije otpušten iz službe, ali nije nikada unaprijeđen u čin pukovnika što mu je značajno umanjilo mirovinu.

Malo je vjerojatno da bi sovjetsko vodstvo svoje nuklearne bombe lansiralo bez višestruke provjere uključujući i telefonski razgovor s Bijelom kućom preko crvenog telefona“.

No, poslije raspada Sovjetskog Saveza Petrovljevi nadređeni objavili su detalje o njegovom postupku, i on je postao poznat na Zapadu. Sa Zapada su uslijedila i priznanja: u veljači 2013. dobio je Drezdensku nagradu.


Finale: Perimetar“

Nakon ovog incidenta, Moskva je odlučila ubrzati izgradnju robustnijeg proturaketnog sustava pod nazivom Perimetar“, što je bila najstrože čuvana tajna. Perimetar“ je projektiran da izdrži najrazorniji raketni napad Zapada i da čak i tada ostane potpuno operativan. Ako se napad dogodi i ako određeno vrijeme ne dobije naredbe od operatera, Perimetar“ je programiran tako da, pod uvjetom da se dogodilo najgore [da među živima nema nikog tko može pokrenuti protunapad - prim. red.], automatski izvrši lansiranje ruskih nuklearnih raketa prema zemljama Zapada. „Perimetar“ radi i danas.