U Europi postoje stotine tisuća grobova sovjetskih vojnika koji su svoje živote dali za oslobođenje kontinenta od nacista. To su i ogromni memorijalni kompleksi i neprimjetni grobovi u zabačenim selima ili u planinama, o kojima često brinu samo lokalni stanovnici. Grobovi su uključeni na popise, no često ih je vrlo teško ili gotovo nemoguće pronaći. Grob dvojice sovjetskih pilota na istoku Hrvatske u dokumentima se spominje vrlo sažeto: „Gunja, 5 km istočno od Brčkog“.
Pronalazak i početak radova na obnovi groba bili su uspješni zahvaljujući naporima prvog tajnika veleposlanstva RF u Hrvatskoj Dmitrija Maljceva. Sve je počelo kada je diplomat prije godinu dana stigao u udaljeni kutak Hrvatske (290 km od Zagreba), selo Gunja na granici sa Srbijom i BiH i, u nadi da će pronaći tragove groba, jednostavno počeo ispitivati lokalne stanovnike o ruskim pilotima koji su ovdje poginuli na samom kraju rata. Ispostavilo se da se u selu mnogi sjećaju podviga sovjetskih pilota i da mu odaju počast. Tako je pronađen grob-obelisk mlađeg poručnika, zapovjednika Reda crvene zastave i Reda Domovinskog rata prvog stupnja Vladimira Semjonoviča Filippova, rođenog 1923., i desetnika Pavla Petroviča Lisina, rođenog 1926.
Gunja. Izvor: Veleposlanstvo RF
"Da sam ja pronašao spomenik zvuči pretjerano zvučno. Priča je puno jednostavnija. Obelisk dvojici poginulih pilota već je dugi niz godina stajao na privatnom posjedu i nije mu se moglo prići. Ja sam se jednostavno dogovorio s novim vlasnicima tog komada zemlje o mogućnosti da se pristupi spomeniku i o njegovoj obnovi. Veleposlanstvo na redovnoj bazi obavlja takve radove što se tiče svih memorijala i grobova na teritoriju Hrvatske", ispričao je za RBTH Hrvatska prvi tajnik veleposlanstva Dmitrij Maljcev.
Novinaru agencije TASS je o posljednjim minutama života ruskih heroja Filippova i Lisina ispričala svjedokinja zračne borbe Ana Sabadoš, koja je u to vrijeme imala 11 godina.
22-godišnji Vladimir Filippov je 19. ožujka 1945. pokušao na svom zapaljenom jurišnom zrakoplovu Il-2 stići do neprijateljskih položaja.
„Mi smo u našem dvorištu izgradili najveći bunker u selu i tamo se skrili za vrijeme granatiranja, bili smo s djecom, igramo se, kad čujemo zrakoplove kako lete – trčimo u bunker, a kad je pucnjava stala – izađemo. Taj smo dan čuli zrakoplov, a kada smo izašli, vidjeli smo ga ponovno, već je gorio, letio je jako nisko. Najvjerojatnije je pokušavao doći do njemačkih položaja, gdje su se nalazili protuzračni topovi, no nije uspio pa je ovdje pao“, kaže 83-godišnja Ana.
„Eksplozija je bila vrlo glasna, a zatim je uslijedio dim, kada smo potrčali na mjesto nesreće smo vidjeli da je zrakoplov udario o zemlju. Zrakoplov je gorio puno dana, stalno su eksplodirale bombe koje su bile u njemu, onda se opet jako dugo dimilo, taj je zrakoplov tamo bio jako dugo, oko njega je bila spaljena zemlja, na njoj ništa nije raslo… Od sve te djece koja su tada trčala samo sam ja ostala živa, svi drugi su već umrli…“, priča žena.
Gunja. Izvor: Veleposlanstvo RF
"Priča o dva pilota koji su poginuli u Gunji ne može škoditi za rusko-hrvatske odnose. Nisu iskočili s padobranom, i do kraja su, već u pogođenom, zapaljenom zrakoplovu, izvršili svoju dužnost. Mladi momci - jedan je imao 19, drugi 22 godine", dodao je za RBTH Maljcev.
Nakon što su Nijemci protjerani iz okupiranih teritorija, u selo su stigli partizani. Nakon nekoliko su godina na mjestu pogibije sovjetskih pilota odlučili postaviti obelisk. „Spomenik u obliku piramide na mjestu pada zrakoplova postavili su već nakon oslobođenja, tamo je jako dugo bila velika rupa. Zatim su, pet dana nakon što su Nijemci otišli, stigli partizani, i nakon nekog je vremena poslije toga na mjestu pogibije ruskih pilota postavljena piramida s petokrakom zvijezdom“, priča Ana Sabadoš.
Njezine je riječi novinaru agencije TASS potvrdio i Stjepan Bogurovac, umirovljenik koji je čitav svoj život radio u vodećim nacionalnim novinama i na radiju. „Bio je to prvi spomenik, od cigle, u obliku piramide, s crvenom petokrakom zvijezdom na vrhu, visok dva metra. Zatim je izgrađen novi veliki spomenik kod škole, na njemu je postavljena ploča s imenima 13 poginulih partizana rodom iz Gunje i dvojice sovjetskih pilota. Kada se škola obnavljala, spomenik je prenesen na ulaz u školsko dvorište, na najvidljivije mjesto, ako idete po glavnoj ulici u selu“, priča Bogutovac koji se cijeli život bavio lokalnom poviješću te povijest rodnog kraja zna do najsitnijeg detalja.
Načelnik Općine Gunja Hrvoje Lucić i voditelj komunalne službe Berislav Mrkonić su ispričali da o novom spomeniku brine cijela općina.
„Sada ga uređuju i o njemu brinu naši učenici i djelatnici škole. Do 1991. se svake godine na spomenik postavljalo cvijeće i provodila svečanost. Tijekom rata u Hrvatskoj su spomenici bili zapušteni, no sada opet radimo na njihovom obnavljanju, i nadam se da ćemo uskoro održati odgovarajuću svečanost, polaganje cvijeća. Jako je simbolično da se ruski pilot rodio u Rusiji u selu Kunja, a da je poginuo kod nas, u istom takvom selu pod imenom Gunja“, ispričao je Hrvoje Lucić.
Nažalost, informacija o pilotima 166. jurišne zrakoplovne pukovnije nema puno.
Pavel Petrovič Lisin rodio se 1926. u gradu Anžerka (danas Anžero-Sudžensk) u Kemerovskoj ovlasti, a na frontu ga je pozvala Anžerska vojska. Nakon smrti je za njim ostala majka – Matrena Vasiljevna Lisina.
Vladimir Semjonovič Filippov se rodio 1923. godine u selu Smiki Kunjinskog rajona u Kalinjinskoj (danas Tverskoj) oblasti. Profesionalni vojnik. Na frontu je došao u srpnju 1944.
Kako stoji na njegovom prvom listu zasluga: „Drug Filippov, koji je sudjelovao u borbenim operacijama pukovnije na 1. i 2. ukrajinskoj fronti tijekom proboja čvrsto utvrđenih jedinica neprijatelja u smjeru Zborov – Zoločev, Jassi, od 14.7. do 28.8. 1944. je na zrakoplovu Il-2 izvršio 18 uspješnih borbenih misija, nanoseći neprijatelju štetu u živoj sili i tehnici. 26.7.1944. je, napadajući i bombardirajući živu silu i tehniku protivnika, okupljene kod prijelaza Hodorov, pilot Filippov, unatoč snažnom otporu neprijatelja, iskazao hrabrost te je dva puta napao automobile sa živom silom, streljivom i gorivom, što je rezultiralo uništenjem automobila.“
Filippov se opet istaknuo 20. i 21. kolovoza, nakon pet uspješnih borbenih misija. 24. kolovoza su jurišni zrakoplov Filippova napali lovci neprijatelja, no on je nastavio bombardirati njihove položaje, „vršeći vješte manevre uz nanošenje napada po lovcima“. Filippov je za 18 uspješnih borbenih letova dobio Orden crvene zastave (13. listopada 1944.)
U ožujku 1945. Filippov je dobio nagradu za izvrsnost u borbi nad Zemunom, Vinkovcima, Mohovom, Sotinom i Tovarnikom.
Filippov je za uspješnih 26 misija dobio Orden Domovinskog rata prvog stupnja. Nažalost, ta je nagrada za heroja bila i posljednja. Ipak, prema pričama stanovnika malog sela u Hrvatskoj, znamo da je posljednja bitka posade sovjetskog Il-2 prošla herojski i da su zapaljeni stroj udaljili od kuća civila. Filippov i Lisin su se žrtvovali, odbili su se spasiti padobranom, već su pokušali stići što bliže neprijateljskim položajima kako bi ih napali i ponovili podvig Nikolaja Gastella.
"Smatram da je veoma važno biti u mogućnosti i nastaviti odavati počast svim poginulima u tom ratu. Onima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu, onima koji su poginuli u inozemstvu, koji su se do samog kraja borili protiv fašizma. Važno je da ih se sjećamo, da se sjećamo njihovog junaštva. Ne smijemo zaboraviti povijesne lekcije, kako se one ne bi ponovile", zaključio je prvi tajnik veleposlanstva RF u Hrvatskoj.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
