Anna Mišar: "Nastojimo pomoći Rusima u ostvarivanju prava u Hrvatskoj"

privatna arhiva
Predsjednica nacionalne zajednice Rusa u Hrvatskoj govori o poslovnim projektima, o ruskim emigrantima u Hrvatskoj i o svom životu u Norilsku.

Što te povezuje s Rusijom?

Rođena sam u Rusiji i živjela sam tamo do 14. godine. Dob u kojoj još nisi vezan za zavičaj, ali si već svjestan svoje pripadnosti jezičnoj kulturi i nacionalnoj tradiciji. Možda je to odigralo ulogu kad sam se odlučila aktivno uključiti u rad udruge Nacionalna zajednica Rusa Hrvatske.

Koja su ti najbolja i najgora sjećanja na Rusiju?

Moja sjećanja o Rusiji su uspomene iz djetinjstva, zato se sjećam samo lijepih stvari. Svatko tko je odrastao u Noriljsku u 1970-1980–im godinama, razmišljajući o svom djetinjstvu, obavezno će spomenuti dječji restoran "Od dva do pet". Ova "lozinka" svakako će izazvati osmijeh, onome tko zna o čemu je riječ.

U restoranu su imali kolače s kremom i vodu s mjehurićima i još puno delicija. Sjećam se ljeta, kada smo s cijelom obitelji šetali Lenjinskim bulevarom na kojem smo živjeli, a voditelj restorana je osobno dočekivao i smještao goste. Jako sam voljela tamo dolaziti. Sjećam se trgovine "Dječji svijet", gdje su mene, jedinu unuku, vodili baka i djed. Oni bi mi kupili sve što sam poželjela. U svojih 14 godina sam obišla gotovo pola Rusije. Putovali smo u Moskvu, odlazili u puno drugih gradova. Svake godine smo se odmarali na Crnom moru u lječilištu "Zapoljarje" u Sočiju. Tako da o Rusiji imam samo najbolje uspomene.

Koji je tvoj posao u Nacionalnoj zajednici Rusa?

Nazvala bi ga prije stilom života. Ja sam i prije bila uključena u rad ruskih udruga, samo ranije nisam imala puno slobodnog vremena. Sada, kada su djeca već velika, ja imam priliku ostvariti svoju želju i, bolje rečeno, ambicije. Posao predsjednice, kao uostalom i svakog menadžera, uglavnom se sastoji u tome da se osigura da udruga funkcionira dobro i na visokom nivou. Za to su potrebna dva uvjeta: izvori financiranja i uigrano stručni tim suradnika koji može osmisliti i realizirati kvalitetan projekt. Štoviše, prvi je uvjet možda i najvažniji, jer je bez novca vrlo teško napraviti ozbiljan projekt.

Ana Mišar i Milan Bandić. Privatna arhiva

Možeš neko vrijeme funkcionirati zahvaljujući zanesenosti i elanu, ali na duge staze se tako ne može raditi. Da bi se našli sponzori i izvori financiranja, potrebno je imati dobre veze i graditi osobni odnos s ljudima. Budući da sam sudjelovala u nekoliko televizijskih projekata, a prije malo više od godinu dana su me izabrali za predsjednicu mjesnog odbora Buzin iza stranke „Milan Bandić 365 stranka Rada i Solidarnosti“, imam i jedno i drugo. Moj muž je uspješan poduzetnik, imamo vlastiti biznis, gdje također imam velikog iskustva u organiziranju i radu s ljudima. Sastavili smo dobar tim, tako da postoje svi uvjeti za aktivan i uspješan rad.

Je li to što radiš na neki način povezano s tvojim prijašnjim poslovima?

Kao što sam već rekla, sudjelovala sam u nekoliko televizijskih projekata. To je dobro iskustvo, jer si prisiljen komunicirati s različitim ljudima, koji ponekad imaju i neke ne baš ugodne osobine, želje, pa i „fejkove“. Sa svima sam uspjela pronaći zajednički jezik, a od nekolicine i stvoriti grupu istomišljenika. Iskustvo rada u stranci me, naprotiv, naučilo da u organizaciju dolaze ne samo srodne duše, nego i pritajeni neprijatelji, kojima je cilj unijeti razdor i na to trebate biti spremni da bi očuvali zdravu jezgru, a u konačnici i zajedništvo. Upravo ovo iskustvo i namjeravam primijeniti na poziciji predsjednice udruge Nacionalna zajednica Rusa Hrvatske. Izabrali su mene ne tako davno, ali su se prvi pozitivni pomaci već pokazali, mislim do kraja godine pokrenuti i završiti nekoliko projekata, ponajprije onih za koje smo dobili financiranje.

Koje bi ruske sunarodnjake mogla istaknuti? Kakav su doprinos oni dali razvoju bilateralnih odnosa?

Istaknuti mogu one s kojima tijesno surađujem na provedbi projekata i aktivnosti našeg društva. Prije svega bih istaknula Victoriju Čelan, koja me je, ustvari, i upoznala s društvom i njegovim djelovanjem. Dobro surađujem s predstavnicom ruske nacionalne manjine grada Zagreba Galinom Kovačević, urednicom naših ruskih časopisa "Ljetopis" i "Kolobok" Katarinom Todorcev Hlača, članicom Glavnog odbora Janom Pešić i drugima. Veliki doprinos daje izvrsna rusko-hrvatska glumica i spisateljica Natalija Vorobjova Hržić. Moglo bi se nabrojati još puno naših aktivnih članova.

Ana Mišar u nacionalnoj ruskoj nošnji. Privatna arhiva

Prije no što odgovorim na drugi dio pitanja moram nešto pojasniti. Stvar je u tome da mnogi brkaju društvene organizacije koje rade na bazi Koordinacijskog savjeta sunarodnjaka, organiziranog pri Veleposlanstvu Ruske Federacije i udruge koje djeluju na nacionalnoj osnovi u okviru Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Nema sumnje, naše društvo daje svoj doprinos razvoju bilateralnih odnosa, ali to nije prioritet. Glavni zadatak našeg društva u Hrvatskoj, kao što je to i zapisano u njegovom Statutu, je očuvanje nacionalnog identiteta Rusa, okupljanje i organiziranje pripadnika ruske narodnosti s ciljem zaštite njihovih prava na korištenje svog nacionalnog jezika, religije, običaja i tradicija. Mi nastojimo pomoći Rusima, građanima Republike Hrvatske, u ostvarivanju prava zagarantiranih zakonima RH i prava koja proističu iz međunarodnih akata, a odnose se na prava nacionalnih manjina. Također usko surađujemo s udruženjima drugih nacionalnih manjina s ciljem suradnje u provedbi nacionalnog programa za podršku nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Naravno, mi organiziramo događanja i manifestacije na koje pozivamo naše hrvatske prijatelje, kako bi upoznali ruski jezik, rusku umjetnost, kulturu i tradicije. To je naš doprinos razvoju međusobnih odnosa, ali se time ne bavimo na međudržavnom nivou, nego na međuljudskom, što je s našeg stajališta puno učinkovitije. To nije ni narodna diplomacija, jer podrazumijeva samo druženje s našim sugrađanima, onima koji vole i cijene ruski jezik i kulturu, a mi se ni u kom slučaju ne bavimo politikom i ne smatramo našu udrugu promicateljem državnih gledišta kako s jedne, tako i s druge strane.

Koji su projekti povezani s Rusijom u posljednje dvije-tri godine bili najuspješniji, po tvom mišljenju?

Ne bih to nazvala "povezanošću s Rusijom". Rusija je višenacionalna federativna država, a naša djelatnost je ograničena očuvanjem i promicanjem ruskog kulture i ruskog jezika. Ako se to može nazvati povezanošću s Rusijom, ja bih istaknula večeri ruske romanse i klasične glazbe, knjigu "Rusi u Hrvatskoj" u stvaranju koje su članovi našeg društva aktivno sudjelovali, izložbu slika dviju ruskih slikarica koje žive u Hrvatskoj, brojne nastupe zbora "Rjabinuška", izložbu dječjih crteža na temu bajki A. S. Puškina, svakako naši časopisi „Ruski vjesnik“ i „Ljetopis“, dvojezično izdanje knjige Natalije Listikove „Suncostaj“, rusko-hrvatski i hrvatsko-ruski rječnik, sudjelovanje na manifestaciji Dan nacionalnih manjina Grada Zagreba, književne večeri posvećene ruskim piscima i skladateljima.

Kakve projekte planirate povesti ove godine?

Ove godine aktivno radimo da naš zbor „Rjabinuška“ podignemo na visoku profesionalnu razinu. Svi članovi zbora već su u stanju pripravnosti, ali zbog ljetnih mjeseci smo morali odgoditi provedbu ovog projekta za jesen. Imamo vrlo ozbiljne namjere, ali ćemo suditi po rezultatima. Na jesen radimo i veliki dječji projekt, ali ne volim otkrivati sve detalje unaprijed. To su projekti za koje su udruzi dodijeljena sredstva, a ostalo je u skladu s mogućnostima, ponajprije financijskim, jer ideja i radnog elana ima napretek.

Financira li grad Zagreb događanja manjina?

Kao što sam već rekla, projekte udruga nacionalnih manjina financira uglavnom Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske. Naglašavam – projekte. Primijetila sam da ako kažemo "financira udrugu", onda neki imaju dojam da udruga dobiva novac šakom i kapom, te ih troši po vlastitom nahođenju, a to nije tako. U ugovoru s financijerom sve je detaljno definirano, koliko i na što se može potrošiti, a za što se trošak neće priznati.

Grad Zagreb godišnje objavi natječaj za financiranje projekata udruga civilnog društva, ali u ovom slučaju prednost imaju oni projekti koji pokrivaju sve ili više nacionalnih manjina koje žive u Zagrebu jer njihova provedba ide u suradnji s koordinacijom vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba. Imamo u planu takav projekt, a hoćemo li za njega dobiti sredstva bit će poznato nakon završetka svih faza natječaja.

Na kakva bi događanja mogli dolaziti Hrvati koje zanima Rusija?

Kod nas dolaze Hrvati zaljubljeni u ruski jezik, nacionalnu kulturu i narodne tradicije, ali ne oni koje zanima politika (a takvih je veoma mnogo), jer mi se politikom ne bavimo. Na primjer, kada smo objavili audiciju za zbor, bilo je mnogo Hrvata i pripadnika drugih nacionalnih manjina koji su učili ili uče ruski jezik, a žele s nama i pjevati i govoriti ruski. Evo, na primjer, u makedonskom zboru pola pjevačica nisu makedonske nacionalnosti i nikom to ne smeta jer mi ipak živimo u Hrvatskoj i dobro smo integrirani u društvo. To će biti naš doprinos razvoju, kao što ti kažeš, bilateralnih odnosa na najboljem nivou – izravno između ljudi. Mnogi vole dolaziti na naše izložbe. To su rodbina, prijatelji i poznanici naših članova.

Kakve još zajednice i udruge koje se bave Rusijom postoje u Hrvatskoj? Čini se kao da ih ima puno... Otkud toliko organizacija?

Neću ti točno reći koliko je u Hrvatskoj udruga koje se "bave Rusijom". Znam samo da su to udruge različitih "profila". Naša udruga, kao i još tri udruge koje su mi poznate, djeluju isključivo kao udruge ruske nacionalne manjine u okviru hrvatskog zakona o nacionalnim manjinama. Čak kada mi predajemo programe za financiranje, moramo dokazati da su većina naših članova zapisana u registru kao Rusi, tj. priložiti izvatke iz registra birača. Postoje internacionalne udruge koje objedinjuju one koji su došli iz bivšeg Sovjetskog saveza, postoje društva hrvatsko-ruskog prijateljstva.

Privatna arhiva

Mislim da je razlog velikog broja organizacija u tome što svaka od njih ima svoje prioritete i viziju. Oni čiji su ciljevi i zadaci podudaraju dobro surađuju. Drugima to jednostavno nije potrebno za ostvarivanje svojih projekata. U principu, zajednički rad je neodređeni pojam. Svaka udruga je nositelj i organizator neke aktivnosti, dobiva sredstva i podnosi izvješće za utrošak sredstava. Ako je potrebno, udruga privlači sudionike "sa strane", ali inicijatori i izvođači projekta su članovi dotične udruge. Naša udruga je otvorena za sve i mi smo spremni surađivati. Naš je cilj objediniti i ujediniti sve naše sunarodnjake.

Je li istina da su mnoge zajednice međusobnoposvađane? Zašto?

Po mom mišljenju, posvađati se mogu ljudi, pojedine organizacije jednostavno drugačije vide način ostvarenja sličnih ciljeva. Vama nije čudno što političke stranke međusobno ne surađuju? To je normalan proces. Uostalom, zar niste primijetili da društvene organizacije stvaraju ljudi s aktivnom životnom pozicijom, jer u protivnom oni ne bi mogli „probijati zidove“ na putu prema cilju? Nekonfliktni i prilagodljivi mogu biti samo pasivni članovi "iza leđa"svojih vođa koje moraju biti na udaru. Takva je situacija i kod drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Zamislite da smo u Rusiji. Zar bi svi bili članovi jedne organizacije i radili zajedno? Iluzija. Tako je i s udrugama. Jednoznačnog odgovora na to pitanje jednostavno nema, a mi ga i ne tražimo. Voljela bih, naravno, kao što sam već rekla, više surađivati s drugim udrugama na razini uzajamne podrške. U Europi sve funkcionira na razini projekta i to je najbolji način. Događa se da u projektu sudjeluje nekoliko organizacija, ali samo je jedna nositelj projekta i odgovara za sve.

Više