''Rasplamsavanje sukoba vodi u veliki rat''

Bivši šef Obavještajne agencije (DIA) Ministarstva obrane SAD-a Michael Flynn, koji je na čelu ove službe bio od 2012. do 2014. godine, boravio je u prosincu u Moskvi. On je poznat kao kritičar američke vojne intervencije u Iraku i međunarodne vojne operacije u Libiji. Sada Michael Flynn poručuje „vlastima” kakve će biti posljedice ruskog miješanja u sirijski konflikt.

Kommersant: Prema priopćenju televizije Al Jazeera, vi ste prvi američki visoki službenik koji je javno rekao da SAD, Turska i Saudijska Arabija pomažu grupama vezanim za „Al Kaidu“ u Siriji opskrbljujući ih oružjem radi svrgavanja Bašara Asada. Jeste li vi sigurno to htjeli reći?

Svijet u u najskorijoj budućnosti

Michael Flynn: Ne, to sigurno nisam htio reći. Ja sam imao u vidu da mi podržavamo mnogobrojne i razne snage u Siriji koje se bore protiv Asada, i toliko različite grupe da je već nemoguće shvatiti tko je tko i tko s kim surađuje. Sastav sirijske opozicije koja tamo ratuje sve je složeniji, što krajnje otežava njezino identificiranje. Zbog toga sam uvjeren da sada, s gledišta interesa SAD-a, mi moramo ponovno odstupiti korak nazad i preispitati našu strategiju, jer postoji potencijalna mogućnost da pored ostalih snaga u Siriji, koje se bore protiv Asada, mi podržavamo i one snage koje su vezane za „Islamsku državu“. Mi ne možemo surađivati i s jednom i s drugom stranom. Mi trebamo jasno odrediti što pokušavamo postići i s kim namjeravamo surađivati.

Kommersant: Izjavili ste da su 2012. godine vlasti SAD-a ignorirale izvještaj obavještajne službe Pentagona kojom ste vi rukovodili, vezan za znatno napredovanje radikalnih sunitskih salafitskih zajednica u redovima sirijske opozicije. Zašto je do toga došlo?

MF: To je bilo namjerno učinjeno, iz političkih razloga. Problem je bio upravo u tome što su obavještajci dobro obavili svoj posao. Obrambena obavještajna služba je obavijestila vlasti o tome kako zaista stoje stvari na terenu. U tome je, prema mom mišljenju, glavna funkcija obavještajne službe – govoriti istinu vlastima. Ako ja predsjedniku govorim istinu, a njemu se ne sviđa to što je rečeno, to nije moj problem. Moj problem je pripremiti odgovarajući izvještaj.

U spomenutom izvještaju, između ostalog, bilo je riječi i o znatnom pogoršanju situacije u regiji. Na teritoriju Iraka je 2013. godine izvršeno 300 bombaških napada. Situacija je postajala sve teža. Odluka da se napusti Irak bila je jedan od uzroka pojave „Islamske države“.

Kommersant: Jedan od razloga, zbog kojih je SAD dugo oklijevao s isporukom oružja sirijskoj opoziciji sastojao se u tome što nije bilo jamstva da ona neće dospjeti u ruke ekstremistima. Od tada se situacija samo pogoršala. Zašto je SAD ipak odlučio 2013. godine isporučiti oružje?

MF: Ne znam koji je čimbenik tu bio odlučujući. Znam samo jedno: trebamo prestati s investiranjem u konflikt. Slanjem oružja u Siriju rasplamsavamo konflikt. To se odnosi i na Rusiju. Trebamo ulagati u sigurnost, i u tome veliku ulogu isto treba odigrati društvo arapskih zemalja.

Kommersant: Kakve su moguće posljedice ruskog miješanja u konflikt?

MF: Ruska intervencija je odmah promijenila odnos snaga i dinamiku događaja. Vrlo bih želio o tome porazgovarati s predsjednikom Putinom. Pogledajmo kakve posljedice i kakav učinak on već ima od te akcije? Vidjeli smo da je Turska oborila ruski vojni avion i da je „Islamska država“ organizirala eksploziju u avionu s ruskim putnicima kada je poginulo mnogo ljudi. To su suviše velike posljedice, s obzirom da je intervencija tek počela. Te posljedice su neprihvatljive, ali su one stvarne.

Četiri glavna događaja u vanjskoj politici Rusije i njihove posljedice u 2016.

Odluka predsjednika Putina da se umiješa u konflikt i da radi ono što on tamo radi, prema mom mišljenju, vezana je za probleme unutar Rusije. U Siriji ratuje između pet i deset tisuća ruskih građana, i Rusija djelomično želi biti tamo kako se ti ljudi ne bi vratili u Čečeniju, Dagestan, Uzbekistan ili Moskvu. Ja mislim da mi nismo bili svjesni da predsjednik Putin pokušava riješiti problem koji već postoji, i da je dio rješenja tog problema u Siriji i Iraku. Glavni problem je način na koji mi (mislim na velike sile, Rusiju i Zapad) možemo raditi zajedno. To je veliko pitanje. I ono se ne tiče diplomatskih pregovora, nego načina na koji ćemo surađivati na bojnom polju, na informacijskom i digitalnom bojnom polju, koje već uveliko postoji.

Čvrsto vjerujemo u postojanje obostrane zainteresiranosti da se uništi taj zloćudni tumor ekstremnih oblika islama. Ako to ne učinimo zajedno, onda će svako pokušati to učiniti pojedinačno, što će biti daleko teže.

Još kao mlad časnik prihvatio sam pravilo da je najbolji plan onaj koji vam daje najviše alternativa u posljednjem trenutku. Zanimljivo bi mi bilo saznatu vjeruje li predsjednik Putin da je njegov plan najbolji? Vjeruje li predsednik Obama u isto to? Kada gledam što se događa i kako se događaji razvijaju, vidim da se nad nama nadvila ogromna opasnost. Mislim da nismo ostavili dovoljno varijanti koje možemo birati. I taj smjer u kojem se sada krećemo, to rasplamsavanje konflikta, vodi u veliki rat. Što smo mu bliži veći je i rizik, i veća je cijena, a manje je mogućnosti odabira neke druge varijante. Zbog toga je sada važno da SAD i Rusija rade zajedno, i da se odredi možemo li mi zajednički osmisliti više mogućnosti kako bi se situacija stabilizirala.

Kommersant: Imaju li SAD dugoročnu strategiju kada je riječ o Siriji i čitavoj regiji?

MF: Po tom pitanju mogu iznijeti samo vlastito mišljenje. Ja zaista ne shvaćam u čemu se sastoji današnja strategija SAD-a. Ona nije dovoljno jasna, precizna i dosljedna. Prema mom mišljenju, strategija se treba sastojati od četiri komponente: najprije treba osigurati sigurnost, zatim stabilizirati regiju, poslije toga početi sa stimuliranjem ekonomskog procvata u regiji predlaganjem ideja, uvođenjem novih tehnologija i novog sustava obrazovanja. Zatim treba regiji dati mogućnost da se dovoljno dugo razvija.

Da bi se to postiglo, nije dovoljno da tu strategiju sprovode samo SAD i Zapad. U tome trebaju sudjelovati i regionalne sile – Rusija, Kina i Indija. To je potrebno zato što sadašnja situacija utječe na sve nas, bez izuzetka, i zato što se u kratkoročnoj perspektivi ne možemo kretati u ovom smjeru u kojem se krećemo, jer on ne vodi nikamo.

Rusija i SAD: usporedba snaga