U 2015. godini naposljetku nitko nije ni pokušao negirati očiglednu činjenicu da je svjetski sustav u stanju teškog debalansa, koji neprekidno uzrokuje nove krize. Mnogi su to i ranije shvaćali, ali nikako nisu željeli priznati tu činjenicu, tj. nisu htjeli odustati od lagodne predstave koja je vladala još krajem 20. stoljeća o tome kako je sada sve u najboljem redu, a neizbježne „ekskurzije u prošlost“ moguće je selektivno sanirati ukoliko se pojave.
Jednom od takvih „ekskurzija u prošlost“, na primjer, proglašeni su potezi Rusije vezani za sjedinjenje s Krimom i pružanje podrške antimajdanskim pokretima na istoku Ukrajine. Vodeće države (a s gledišta utjecaja na svjetski poredak to je još uvijek Zapad) pokušale su putem konsolidiranih političkih, ekonomskih i psiholoških pritisaka prisiliti Kremlj da promijeni ponašanje i vrati se „na pravu stranu povijesti“. Drugim riječima, polazilo se od toga da postoji stanje koje je „ispravno“.
Pritisak na Rusiju nije imao željeni učinak, a zatim je došlo do konačnog zaokreta. U slučaju Sirije više nitko ne zna što je „ispravno“. „Bliski istok 2015“ je oličenje bezizlazne situacije, i što se više ulažu napori sve je očiglednija
a) njihova neučinkovitost;
b) principijelna nemogućnost da se sudionici ovog višeslojnog sukoba ujedine oko istog cilja.
Trend godine je beznadežna želja za povratkom u „zlatno doba“, s tim što svatko na svoj način doživljava to doba. Najupečatljiviji primjer je, naravno, „Islamska država“, koja je u najvećoj mjeri narušila bliskoistočni mir. U njihovom slučaju je sve jednostavno: oni žele nazad u epohu kalifata, kada je sve bilo pošteno i pravedno, žele zbaciti dostignuća takozvane „civilizacije“ koju su im nametnuli pravovjerni kolonisti, uključujući i „svetinju nad svetinjama“, tj. model države formiran tijekom nekoliko stoljeća društvenopolitičkog razvoja. Svojevrsna popularnost koju ekstremni islamisti iz Mezopotamije uživaju na Zapadu, kao i zanimanje za njihove ideje i postupke, svjedoči o tome da i izvan granica tog zacrtanog „kalifata“ ljudi osjećaju unutarnju prazninu i sve veću težnju ka nečemu drugom, nečemu što nije isto kao ovo sada.
Međutim, nije samoproglašeni kalif El Bagdadi (lider „Islamske države“) jedini koji teži ka svijetloj prošlosti. Ideal u prošlosti traže i oni koji formiraju „mainstream“ globalne politike. Doduše, oni su zainteresirani za malo bližu prošlost.
Važni datumi 2015. godine vraćali su nas na događaje minulih vremena vezane za uspostavljanje određenog svjetskog poretka. Prije 200 godina održan je Bečki kongres, prije 70 godina završen je Drugi svjetski rat i osnovana je Organizacija ujedinjenih naroda, prije 40 godina potpisan je Završni akt u Helsinkiju, a prije 25 godina Pariška povelja za novu Europu. Do kraja 20. stoljeća pojam svjetskog poretka uvijek je asociran sa stanjem ravnoteže. Ta ravnoteža je ponekad bila složena i podrazumijevala je sudjelovanje mnogih aktera, kao u 19. stoljeću, a ponekad je bila i jednostavna, kao poslije Drugog svjetskog rata, kada je uspostavljen sustav uravnotežene dominacije dviju supersila. Ravnoteža je uvijek podrazumijevala da svi priznaju postojanje nekakvih sfera utjecaja. Na tome su bili zasnovani i Bečki model, i sustav uspostavljen u Jalti, i Zaključni akt iz Helsinkija.
Na prvi pogled, Pariška povelja iz 1990. godine utemeljena je na drukčijem principu. U njoj se deklarativno odustalo od sfera utjecaja i linija razdvajanja. Međutim, i ona je zahtijevala postojanje balansa, ne radi konfrontacije nego radi zbližavanja. Upravo o tome je i sanjao Mihail Gorbačov, za koga se okončanje Hladnog rata trebalo zasnivati na konvergenciji, na ravnopravnom međusobnom zbližavanju blokova koji su ranije jedan drugom bili konkurencija. Kraj Sovjetskog Saveza, međutim, istovremeno je označio i kraj takvih nadanja, jer nova Rusija nije shvaćena kao drugi centar Europe.
Ideal Rusije, bez obzira na službene izjave, jeste povratak na nekakav oblik usuglašenih sfera utjecaja. Iz toga proizilazi i nostalgija za sporazumima u Beču i Jalti. Ideal Zapada je situacija koja je vladala devedesetih godina, kada su sfere prestale postojati, a utjecaj Zapada je postao sveobuhvatan i univerzalan. Zbog toga se sve vrijeme govori o Helsinkiju (s tim što se prešućuje njegova komponenta koja predviđa fiksiranje istih tih sfera utjecaja) i Parizu, koji je podrazumijevao zajedništvo.
Međutim, i jedan i drugi nostalgični model nepovratno su otišli u prošlost. Današnja politika se razlikuje od doba „svjetskih poredaka“ po njenoj još nikad viđenoj demokratizaciji. Postalo je suviše mnogo onih koji utječu na njene procese. Sada to nisu samo velike sile kao ranije, nego su to i mnogobrojne zemlje osrednje moći koje teže ući u prvu međunarodnu ligu. To su i međudržavne organizacije s njihovom birokratskom inercijom, i ogromne korporacije (među kojima posebno treba izdvojiti IT gigante), i nedržavni akteri, na primjer nevladine organizacije (a „Islamska država“ je u biti jedna od njih), pa čak i pojedine ličnosti koje imaju intelektualnu vlast nad drugim ljudima. Čak je i unutar samih država donošenje odluka otežano time što vlade nisu u stanju u potpunosti kontrolirati događaje na svojem teritoriju, jer je nemoguće ograditi se od raznovrsnih utjecaja globalnog svijeta.
Prema tome, jasno fiksirane sfere utjecaja su isključene. Oni koji su ranije pripadali njima više nisu spremni prihvaćati takav tip odnosa. Oni koji su ih kontrolirali nemaju više dovoljno poluga vlasti da nekoga na to prisile.
Iskustvo odlazeće godine pokazalo je da dominantna tendencija nije univerzalizam svijeta organiziranog u obliku piramide, kako je zamišljano devedesetih, nego fragmentacija tog svijeta na segmente kojima je lakše upravljati. A ti segmenti postoje i funkcioniraju po svojim, a ne po općim pravilima. Prototip takvog „bloka“ je Transpacifičko partnerstvo, o čijem formiranju je sklopljen sporazum u listopadu. Druga komponenta bi trebala postati Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo, o čijem formiranju Barack Obama teži do kraja svog predsjedničkog mandata postići dogovor.
Odlazeća 2015. godina ne samo što je postala Rubikon iza koga počinje nešto novo, nego je i demonstrirala da je nemoguće vratiti se na staro. Autori godišnjeg izvještaja kluba Valdai, koji je ovoga puta dobio naziv „Rat i mir 21. stoljeća“, uvjereni su da „eskalacija kaosa i nemogućnosti kontrole u međunarodnim odnosima ne može trajati vječno... Najvjerojatnije smo svjedoci početka formiranja nove strukture svijeta, zasnovane na stvarnosnom, iako još uvijek nezabiježenoj ravnoteži dviju velikih grupa država“. „Sada se novi poredak ne gradi na poslijeratnim ruševinama prethodnog poretka, nego postupno ‘izrasta’ iz dijalektičkog kaosa rivalstva i međusobne ovisnosti“, smatraju autori izvještaja. To se odvija prirodnim putem, mimo volje glavnih aktera, i dalje opčinjenih prošlošću.
Fleksibilna ravnoteža„dvaju oceana“ s Amerikom u centru je s jedne strane, a s druge je kontinentalni masiv Euroazije u kojoj postoji nekakav oblik tijesnog partnerstva između Kine i Rusije. To na prvi pogled obeshrabruje, jer suviše podsjeća ili na još jedno uredništvo klasične geopolitike u duhu Mahana i Mackindera, ili na mračna upozorenja Georgea Orwella s njegovom Euroazijom i Oceanijom. U stvarnosti se, međutim, radi o dvjema zajednicama ujedinjenim oko zajedničkih unutarnjih interesa, ali i međusobno ovisnim. One nisu u očiglednoj međusobnoj konfrontaciji, bar ne neprekidnoj. To je najbolja varijanta koja se danas može zamisliti. A zapravo je još jedna verzija „vječnog mira“ u duhu „kraja povijesti“, za koju se ispostavlja da je utopija. Kao što se moglo i očekivati.
Fjodor Lukjanov je glavni urednik časopisa Russia in Global Affairs, direktor za znanstvene projekte međunarodnog debatnog kluba „Valdai“.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
